Morihei Uešiba: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 48:
}}
'''Morihej Ueshiba''' (植芝 盛平; Tanabe, [[14. prosinca]] [[1883]]. - Iwama, [[26. travnja]] [[1969]].), japanski majstor borilačkih vještina, osnivač [[Aikido|aikida]]. Obično je od aikidoka znan kao '''O-Sensei''' (翁先生), što bi u prijevodu značilo "Veliki učitelj" (ili jednostavno "Stariji učitelj" u odnosu na njegova sina).
== Životopis ==
Morihei Ueshiba rodio se u Tanabi 1883., u prefekturi Wakayama, u [[Japan]]u. Izuzetno je bio malenog rasta, ali borilačke vještine zanimaju ga od desete godine. S osamnaest godina njegov otac, član gradske uprave Tanabe, poslao ga je u [[Tokio]] da postane [[trgovina|trgovac]]. Tamo je počeo da vježba Kito-ryu Ju-jutsu kod Tokasaburo Tokozawe. Međutim, nakon nekoliko mjeseci razbolio se od [[beriberi]], pa se morao vratiti kući.
Bolest ga je potaknula da učini nešto kako bi se fizički ojačao. Prvo je šetao, a zatim trčao. Upornim fizičkim vježbanjem, iako sićušan, u dvadeset je godina bio puno jači od svojih puno većih vršnjaka. Njegova snaga mu je postala teret, pa ju je počeo njegovati i oplemenjivati. Nije propustio priliku da nauči borilačke vještine od učitelja koji su prolazili njegovim mjestom. Često je putovao ako je čuo da je na tom području neki od iskusnijih poznavalaca borilačkih vještina. Tako je već 1901., u dobi od osamnaest godina, dobio menkyo (diplomu) o uspješno završenoj školi [[džudo|džuda]] od učitelja Tokusaburo Tozawa. Dvije godine kasnije, savladao je školu mačevanja Jagyu. Morihei Ueshiba navodi da je na formiranje osnovnih stavova, pokreta i rada ruku u kasnijim tehnikama koje je stvorio presudno utjecalo znanje stečeno u toj specifičnoj školi japanskog mačevanja.<ref name="blackbelt">{{Citiranje www|naslov=The Morihei Ueshiba Biography |url=https://blackbeltmag.com/arts/japanese-arts/the-morihei-ueshiba-biography-from-sumo-to-aikido|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=Black Belt|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=12.10.2017.|preuzeto=13.12.2019.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref>
Mobiliziran je u [[Rusko-japanski rat|Rusko-japanskom ratu]]. Borio se u iscrpljujućim bitkama u [[Mandžurija|Mandžuriji]], koje su obilovale, čak i za njegov utrenirani organizam, veoma napornim marševima. Po povratku je bio stacioniran u Hamaderi, gdje nastavlja učenje kod Nakajeme, i stiče majstorsko zvanje u srpnju 1908. godine. Poslije demobilizacije vratio se u Tanabe da kao opštinski lider pomaže Kijoichi Takedi, majstoru džuda. Jedno vrijeme vježba džudo.
Međutim, zbog posljedica rata imao je česte glavobolje. Morao je da provede pola godine u bolesničkoj postelji. Nošen nemirnim duhom, 1911. prijavljuje se kao kolonista i odlazi na [[Hokkaido]] gdje upoznaje majstora [[Sokaku Takeda|Sokaku Takedu]] iz škole [[Daito-rju Aiki-džiju-džicu|daito-ryu aiki-jujutsu]], jedne od najstarijih u [[Japan]]u. Korjeni vještine su negdje u 11. stoljeću, u vremenu cara Seive za čijeg se šestog princa Sadazumija tvrdi da je bio začetnik. Ueshiba poziva učitelja Takedu u svoju kuću, učeći od njega i služeći mu pune četiri godine (od 1912. do 1916.). Godine 1916. dobija menkyo (diplomu) da je ovladao svim tajnama te vještine. Mnogi zahvati u tehnikama aikida nastali su na osnovu borbenih tehnika te škole. Pred odlazak sa Hokkaida on ostavlja svoje imanje zajedno sa kućom učitelju Takedi.<ref name="blackbelt"/>
Očeva smrti 1918. je Ueshibu duboko potresla. Izazvala je potrebu za samoćom, razmišljanjem, za poniranjem u suštinu vječite zagonetke – tajne života i smrti. Povlači se u planinu i predaje intenzivnom duhovnom životu. Zainteresirao se za Omoto-kyo religiju koju je propovjedao Onisaburo Deguchi. Seli u Ayabe da bi religiju učio na izvoru, od samog Deguchija. Omoto-kyo religija je pripovjedala jedinstvo sa prirodom, opću ljubav, mir, humanost, ideje kojima je Ueshiba inklinirao, ali tu ih je našao uobličene. Tražio je rješenje za jad koji ga je sve više opterećivao. Duboko human, osjećao je da nešto nije u redu sa naklonošću prema krajnje nehumano orijentiranim vještinama kojima se bavio sa jedne strane i njegove priroda koja je težila skladu sa ljubavlju, dobročinstvom i stvaralaštvu za opće dobro. Borilačke veštine koje je naučio bile su suprotne plemenitosti, sredstvo ubijanja i sakaćenja, usmjerene ka neskladu, nehumanosti i destrukciji. Kako nije želio da napusti borilačke veštine tragao je za rješenjem konflikta nastavljajući usavršavanje. Rujna 1922. stekao je zvanje majstora Shinkage-ryu [[džiju-džicu|ju-jutsu]], a učio je i [[Sođucu|Yari-jutsu]] kada je, iznenada, našao izlaz.
Jedan mornarički oficir, profesor mačevanja, došao je 1925. tražeći da ga Morihei podučava. Došlo je do neslaganja oko neke sitnice. Preraslo je u ozbiljan sukob. Oficir je uzeo mač i napao Moriheija. Ueshiba je uskladio kretanje i oficir ga je promašio. Za zaustavljanje snažnog promašenog udarca potrebna je ogromna snaga. Poslije više takvih promašaja oficir je potpuno iscrpljen odustao od borbe. Videvši da je pobjedio, a da nije povrijedio napadača, Ueshiba je shvatio da jaz između njegove prirode i životnog opredjeljenja ne mora da postoji suprotnost. Na pravi način koncipirana borilačka vještina može da bude konstruktivna i humana. To je ono što je uzalud tražio u raznim religijama ([[budizam]], [[šintoizam]], Omoto-kyo ) i kod raznih drugih majstora borilačkih vještina. Tog trenutka shvatio je sljedeće, prema njegovom kazivanju: Budo (borilačka vještina, borilački sustav, borilački put), nije obaranje protivnika svojom snagom, niti je Budo vođenje svijeta u propast silom oružja. Pravi Budo je doživljaj duha univerzuma, čuvanje mira u svijetu, ispravno djelovanje, čuvanje i kultivisanje svega što postoji u prirodi.
Nakon saznanja o smislu borilačke vještine, Ueshibi nije bilo teško da iz ogromnog fonda tehnika kojima je raspolagao izdvoji one koje se uklapaju u taj smisao, a da na bazi drugih, u osnovnom obliku etički neprihvatljivim stvori nove koje odgovaraju koncepciji. Sam Ueshiba označuje 1925. godinu kao prijelomnu. Polazeći od osnovne pretpostavke "Borba je ljubav" pred njim je stajao mukotrpan posao oplemenjivanja krvoločnih tehnika kojima su ga naučili i stvaranje kvalitetne nove vještine koja će biti otjelotvorenje tog principa.<ref name="blackbelt"/>
=== Aikido ===
[[Datoteka:Kobukan dojo.jpg|thumb|230px|lijevo|Kobukan dojo]]
[[Datoteka:Aiki Jinja.JPG|thumb|230px|lijevo|[[ Iwama dođo|Iwama dođo]]]]
Može reći da je 1925. aikido kompletno idejno i tehnički koncipiran. Jedino je nedostajao adekvatan naziv, koji je usvojen tek 1942. godine. Ueshiba se sa obitelji seli u Tokio 1927. godine. Već se za njegovu vještinu saznalo u višim krugovima, pa mu princ Shimazu omogućava da u njegovom bilijarskom salonu otvori svoj prvi [[dođo|dojo]]. Među prvim učenicima su se našle kćeri Shimazua, admirala Takeshite i grofa Yamamotoa.
Godine 1928. obzirom na sve veći interes za novu vještinu, Ueshiba se seli u veći dojo. U to vrijeme počinje da vježba kod njega i tadašnji studentski džudo šampion Ivo Kashara, zovu ga i za predavača na mornaričkoj akademiji. Kod njega studenti glume i igranja uče kretanja. Godine 1929. Ueshiba se ponovo seli u još veći dojo, ali kako i taj ubrzo postaje pretijesan, onaj dio članstva koji je bio uticajan na političkom i financijskom polju, uspio je omogućiti izgradnju velikog namjenskog dojoa. Nakon preseljenja posjetio ga je [[Jigoro Kano]]. Kada je Kano vidio Ueshibu u demonstraciji tehnika izjavio je: "To je moj ideal Budoa", a kasnije je rekao: "Volio bih angažirati Ueshibu za moj Kodokan, ali on je veliki učitelj, pa je to nemoguće. Zato bih volio poslati nekoliko sposobnih ljudi sa naše strane da uče kod Ueshibe." Iako nisu zvanično upućeni od strane Kodokana, kod Ueshibe dolazi da trenira više nosilaca visokih zvanja u džudu, a među prvima Nagaoka, [[Minoru Mochizuki]] i Jiro Takeda.<ref name="blackbelt"/>
Godine 1931. novi dojo dobija naziv Kobukan dojo. U to vrijeme je Ueshiba već imao oko 40 učenika, među kojima je bilo dosta nosilaca visokih zvanja u džudu ili [[kendo|kendu]]. Nešto kasnije se uključuje i [[Kenji Tomiki]]. Iste godine Ueshiba izdaje knjigu ''Budo Renshu''. Napravljen je film o ''Aiki Budo-u'', što je jedini predratni film Moriheija Ueshibe.
Godine 1940. nova vještina stječe sve veću popularnost, 1941. podučava se na Policijskoj akademiji. Iste godine Ueshiba je pozvan da podučava u Mandžuriji, postaje savjetnik za borilačke vještine Shimbuden i Kenkoku [[sveučilište|sveučilišta]]. Kobukan ostaje središnji dojo, otvaraju se novi dojoi širom Japana kao ogranci Središnje organizacije. Veliko interesovanje dovodi do reorganizacije Kobukana, koji menja ime u Kobukai i postaje zaklada.
Ulaskom Japana u [[Drugi svjetski rat]] Ueshiba prestaje sa svim aktivnostima. Veliki broj učenika je pozvan u vojsku, tako da rad Kobukan dojoa postepeno zamire. Morihei Ueshiba sa tim imperijalističkim ratom nije htio imati vezu, pa odlučuje da se povuče iz Tokija na jedno imanje blizu grada Iwama, gdje se posvećuje [[poljoprivreda|poljoprivredi]] i konačnom oblikovanju nove vještine. Daje joj ime ''Aikido''. Njemu su prethodila "Aiki-nomichi" (put ka Aikiju), "Aiki-ju-justsu" i "Aiki budo". Na imanju je podigao i hram posvećen aikidu, kuću i mali dojo u kome i danas veliki broj učenika iz svih krajeva svijeta uvježbava ne samo tehnike aikida, već i pokušava da osjeti duh kojim odiše cijeli taj prostor, gdje se oformila jedna do tada nepoznata budo diciplina. U u Iwami (Ibaraki prefektura), koja je danas poznata kao [[Iwama dođo|Iwama dojo]] (Ibaraki dojo) nije podučavao nikog osim svojih ranijih učenika koji su ponekad dolazili na konsultacije.
Poslije Drugog svjetskog rata sve borilačke vještine su u Japanu bile zabranjene. Dana 22. studenog 1945. godine održan je sastanak na kojem je donijeta odluka o reorganiziranju aikida. Nova organizacija, počela je sa radom 9. veljače 1948. godine i dobila je naziv [[Aikikai]]. Do početka rada aikikaia Ueshiba nije primao učenike, izuzev [[Morihiro Saito|Morihira Saita]], kojeg je na uporno navaljivanje primio 1946. godine, da mu pomaže na farmi. Saito je tako uporno vježbao da je u roku od dvije godine već bio nosilac 3. [[Dan (nivo)|Dana]] (poslije Moriheijeve smrti, Iwama dojo je nastavio voditi upravo Saito).
Godine 1960. Morihei Ueshiba prima medalju časti sa ljubičastom vrpcom od vlade Japana nastavljajući da podučava aikido, sve do svoje smrti 26. travnja 1969. godine.<ref name="blackbelt"/>
== Priznanja ==
* ''Medalja sa počasnom ljubičastom vrpcom od japanske vlade'' (1960)
Line 81 ⟶ 102:
== Izvori ==
{{izvori
== Vanjske povezice ==
| |||