Morihei Uešiba: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 51:
== Životopis ==
[[Datoteka:Morihei Ueshiba Ayabe 1921.jpg|lijevo|thumb|230px|Morihei Ueshiba, 1921.]]
Morihei Ueshiba rodio se u Tanabi 1883., u prefekturi Wakayama, u [[Japan]]u. Izuzetno je bio malenog rasta, ali borilačke vještine zanimaju ga od desete godine. S osamnaest godina njegov otac, član gradske uprave Tanabe, poslao ga je u [[Tokio]] da postane [[trgovina|trgovac]]. Tamo je počeo da vježba Kito-ryu
Bolest ga je potaknula da učini nešto kako bi se fizički ojačao. Prvo je šetao, a zatim trčao. Upornim fizičkim vježbanjem, iako sićušan,
Međutim, zbog posljedica rata imao je česte glavobolje. Morao je da provede pola godine u bolesničkoj postelji. Nošen nemirnim duhom, 1911. prijavljuje se kao kolonista i odlazi na [[Hokkaido]] gdje upoznaje majstora [[Sokaku Takeda|Sokaku Takedu]] iz škole [[Daito-rju Aiki-džiju-džicu|daito-ryu aiki-jujutsu]], jedne od najstarijih u [[Japan]]u. Korjeni vještine su
Očeva smrti 1918. je Ueshibu duboko potresla. Izazvala je potrebu za samoćom, razmišljanjem, za poniranjem u suštinu vječite zagonetke – tajne života i smrti. Povlači se u planinu i predaje intenzivnom duhovnom životu. Zainteresirao se za Omoto-kyo religiju koju je propovjedao Onisaburo Deguchi. Seli u Ayabe da bi religiju učio na izvoru, od samog Deguchija. Omoto-kyo religija je pripovjedala jedinstvo sa prirodom, opću ljubav, mir, humanost, ideje kojima je Ueshiba inklinirao, ali tu ih je našao uobličene. Tražio je rješenje za jad koji ga je sve više opterećivao. Duboko human, osjećao je da nešto nije u redu sa naklonošću prema krajnje nehumano orijentiranim vještinama kojima se bavio sa jedne strane i njegove priroda koja je težila skladu sa ljubavlju, dobročinstvom i stvaralaštvu za opće dobro. Borilačke veštine koje je naučio bile su suprotne plemenitosti, sredstvo ubijanja i sakaćenja, usmjerene ka neskladu, nehumanosti i destrukciji. Kako nije želio da napusti borilačke veštine tragao je za rješenjem konflikta nastavljajući usavršavanje. Rujna 1922. stekao je zvanje majstora Shinkage-ryu [[džiju-džicu|ju-jutsu]], a učio je i [[Sođucu|Yari-jutsu]] kada je, iznenada, našao izlaz.
Line 64 ⟶ 65:
[[Datoteka:Kobukan dojo.jpg|thumb|230px|lijevo|Kobukan dojo]]
[[Datoteka:Aiki Jinja.JPG|thumb|230px|lijevo|[[ Iwama dođo|Iwama dođo]]]]
Jedan mornarički oficir, profesor mačevanja, došao je 1925. tražeći da ga Morihei Ueshiba podučava. Došlo je do neslaganja oko neke sitnice. Preraslo je u ozbiljan sukob. Oficir je uzeo mač i napao Moriheija. Ueshiba je uskladio kretanje i oficir ga je promašio. Za zaustavljanje snažnog promašenog udarca potrebna je ogromna snaga. Poslije više takvih promašaja oficir je potpuno iscrpljen odustao od borbe. Videvši da je pobjedio, a da nije povrijedio napadača, Ueshiba je shvatio da jaz između njegove prirode i životnog opredjeljenja ne mora da postoji suprotnost. Na pravi način koncipirana borilačka vještina može da bude konstruktivna i humana. To je ono što je uzalud tražio u raznim religijama ([[budizam]], [[šintoizam]], Omoto-kyo
[[Datoteka:Morihei Ueshoba2.jpg|thumb|230px|
[[Datoteka:Morihei Ueshiba1.jpg|thumb|230px|
Nakon saznanja o smislu borilačke vještine, Ueshibi nije bilo teško da iz ogromnog fonda tehnika kojima je raspolagao izdvoji one koje se uklapaju u taj smisao, a da na bazi drugih, u osnovnom obliku etički neprihvatljivim stvori nove koje odgovaraju koncepciji. Sam Ueshiba označuje 1925. godinu kao prijelomnu. Polazeći od osnovne pretpostavke "Borba je ljubav" pred njim je stajao mukotrpan posao oplemenjivanja krvoločnih tehnika kojima su ga naučili i stvaranje kvalitetne nove vještine koja će biti otjelotvorenje tog principa.<ref name="blackbelt"/>
Može se reći da je 1925. aikido kompletno idejno i tehnički koncipiran. Jedino je nedostajao adekvatan naziv, koji je usvojen tek 1942. godine. Ueshiba se sa obitelji seli u Tokio 1927. godine. Već se za njegovu vještinu saznalo u višim krugovima
Godine 1928. obzirom na sve veći interes za novu vještinu, Ueshiba se seli u veći dojo.
Godine 1931. novi dojo dobija naziv Kobukan dojo. U to vrijeme je Ueshiba već imao oko 40 učenika, među kojima je bilo dosta nosilaca visokih zvanja u džudu ili [[kendo|kendu]]. Nešto kasnije se uključuje i [[Kenji Tomiki]]. Iste godine Ueshiba izdaje knjigu ''Budo Renshu''. Napravljen je film o ''Aiki Budo-u'', što je jedini predratni film Moriheija Ueshibe.
Line 77 ⟶ 78:
Godine 1940. nova vještina stječe sve veću popularnost, 1941. podučava se na Policijskoj akademiji. Iste godine Ueshiba je pozvan da podučava u Mandžuriji, postaje savjetnik za borilačke vještine Shimbuden i Kenkoku [[sveučilište|sveučilišta]]. Kobukan ostaje središnji dojo, otvaraju se novi dojoi širom Japana kao ogranci Središnje organizacije. Veliko interesovanje dovodi do reorganizacije Kobukana, koji menja ime u Kobukai i postaje zaklada.
Ulaskom Japana u [[Drugi svjetski rat]], Ueshiba prestaje sa svim aktivnostima. Veliki broj učenika je pozvan u vojsku, tako da rad Kobukan dojoa postepeno zamire. Morihei Ueshiba sa tim imperijalističkim ratom nije htio imati vezu, pa odlučuje da se povuče iz Tokija na jedno imanje blizu grada Iwama
Poslije Drugog svjetskog rata sve borilačke vještine su u Japanu bile zabranjene. Dana 22. studenog 1945. godine održan je sastanak na kojem je donijeta odluka o reorganiziranju aikida. Nova organizacija, počela je sa radom 9. veljače 1948. godine i dobila je naziv [[Aikikai]]. Do početka rada aikikaia Ueshiba nije primao učenike, izuzev [[Morihiro Saito|Morihira Saita]], kojeg je na uporno navaljivanje primio 1946. godine, da mu pomaže na farmi. Saito je tako uporno vježbao da je u roku od dvije godine već bio nosilac 3. [[Dan (nivo)|Dana]].
Godine 1960. Morihei Ueshiba prima medalju časti sa ljubičastom vrpcom od vlade Japana nastavljajući da podučava aikido, sve do svoje smrti 26. travnja 1969. godine.<ref name="blackbelt"/>
|