Aleksandar Oparin: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Po hrv. pravopisu ruska se imena pišu kako se i čitaju (jer je u pitanju srodni slavenski jezik), tako da je "Andrej", a ne "Andrei". Jednako tako je i "Aleksej Bah" (Алексей Бах), a ne Aleksej BaKH. Ovaj zapis ćirilićnoga Х, tj. latiničnoga H kao "KH" koristi anglojezični krug i nepravilno je u hrv. jeziku. "H" nikako ne može biti "KH" tim više što dolazi iz srodnog slavenskog jezika. Usudio bih se reći da je to čak i u eng. nepravilno, jer od njih nitko ne zna da se treba izgovarati kao H.
Redak 1:
[[Datoteka:Aleksandr Oparin and Andrei Kursanov in enzymology laboratory 1938.jpg|thumb|right|Aleksandar Oparin (desno) i AndreiAndrej Kursanov u laboratoriju enzimologije, 1938.]]
 
'''Aleksandr Ivanovič Oparin''' (ruski: '''Александр Иванович Опарин'''; [[Uglič]], [[2. ožujka]] [[1894.]] – [[Moskva]], [[21. travnja]] [[1980.]]) bio je ruski [[biolog]] i [[biokemičar]], jedan od najvećih zagovaratelja teorije [[Abiogeneza|abiogeneze]] <ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/429565/Aleksandr-Oparin Britannica Encyclopedia] - Aleksandr Oparin</ref>. Postao je međunarodno poznat svojom knjigom “Podrijetlo života”<ref name="podrijetlo"> Произхождение жизни. М. Московский рабочий, 1924; Podrijetlo života. M. MoskovskiMoskovskij rabočirabočij, 1924</ref>. Proučavao je i [[enzim|enzimske procese]] biljnih stanica i bio je jedan od znanstvenika koji su najviše doprinijeli razvoju industrijske biokemije u [[Sovjetski Savez|Sovjetskom Savezu]]<ref name="GSE">[[Great Soviet Encyclopedia]], 3rd edition</ref>.
 
==Život==
 
Oparin je diplomirao [[1917.]] godine na [[Moskovsko državno sveučilište Lomonosov|Moskovskom Državnom Sveučilištu]] i postao je profesor biokemije na istom sveučilištu [[1927.]] Prvi radovi koje je objavio, bavili su su uglavnom biljnim [[enzim|enzimima]] i njihovoj ulozi u metabolizmu biljaka <ref >{{cite book |author= [[Steven J. Dick|Dick, Steven J.]] |title=The Biological Universe: The Twentieth Century Extraterrestrial Life Debate and the Limits of Science |publisher=[[Cambridge University Press]] |location= |year=1999. |pages=338–339|isbn=978-0-521-66361-8 }}</ref>. [[1924.]] godine prvi je put službeno obznanio svoju teoriju postanka života na Zemlji kroz postupnu kemijsku evoluciju organskih molekula u tzv. “[[prvobitnoj juhi]]” <ref name="podrijetlo"/>. Zajedno s [[Aleksej Nikolajevič Bah|Aleksejem BakhomBahom]] osnovao je [[1935.]] godine Institut Biokemije u sklopu [[Sovjetska akademija znanosti|Sovjetske Akademije Znanosti]]. [[1939.]] godine Oparin postaje dopisni član [[Sovjetska akademija znanosti|Sovjetske Akademije Znanosti]], a [[1946.]] punopravni član Akademije.
[[1970.]] godine postaje predsjednik Međunarodne Udruge za izučavanje podrijetla života ([[ISSOL]] - ''International Society for the Study of the Origin of Life''). Oparin umire 21. travnja [[1980]]. godine u Moskvi.
 
Nositelj je mnogobrojnih nagrada za svoj izniman doprinos znanosti. [[1969.]] godine dobio je titulu [[Heroj Socijalističkog Rada|Heroja Socijalističkog Rada]], dobio je [[Lenjinova Nagrada|Lenjinovu Nagradu]] [[1974.]], te je nagrađen [[Lomonosovljeva Zlatna medalja|Lomonosovljevom Zlatnom medaljom]] [[1979.]] „za iznimna dostignuća na području biokemije“. Nagrađen je također pet puta [[Lenjinov red|Lenijnovim redom]].<ref name="GSE"/>
Redak 14:
==Teorija podrijetla života==
 
Na temelju bioloških i kemijskih spoznaja onog doba, Oparin je zajedno s britanskim znanstvenikom [[J.B.S. Haldane]]om razvio teoriju kemijskog početka života (abiogeneze) i opisao je u svojoj knjizi „Podrijetlo života“ [[1924.]] godine<ref name="podrijetlo"/>.
 
Oparin je polazio od sljedećih pretpostavki:
Redak 24:
Pod utjecajem električnih pražnjenja i [[ultraljubičasto zračenje|ultraljubičastih zraka]], atmosferski su plinovi reagirali s vrućom vodom i stvorili prve organske molekule koje su se postupno koncentrirale u manjim vodenim volumenima kao npr. u lokvama blizu mora. Oparin je tom procesu dao ime prajuha ili prvobitna juha.
 
Na temelju radova drugih kemičara i vlastitih pokusa, Oparin je dokazao da je s povećanjem složenosti organskih molekula, dolazilo do organizacije u strukture zvane [[koacervati]], kuglaste [[hidrofoban|hidrofobne]] agregate koje su sadržavale [[koloidni sustav|koloidnu otopinu]] organskih molekula. Uronjeni u vodenu otopinu [[koacervati]] su mogli formirati još složenije strukture s dvostrukom [[lipid]]nom membranom sličnom onoj staničnoj i bile su sposobne za [[osmoza|osmotske]] procese. Oparin ih je nazvao [[protobionti]]ma, strukturama koje su mogle rasti, dijeliti se i imati prve naznake [[metabolizam|metabolizma]] i smatrao ih je prvim pravim prethodnicima živih stanica.
 
Polazeći od Oparinovih i Haldaneovih pretpostavki [[Stanley Miller]] i [[Harold Urey]] izveli su [[1953.]] godine eksperiment u kojem su dokazali da je moguće stvaranje organskih molekula iz plinova prisutnih u prvobitnoj reducentnoj atmosferi<ref name=miller>{{cite journal |last=Miller |first=Stanley L. |url=http://www.abenteuer-universum.de/pdf/miller_1953.pdf |format=PDF|title=Production of Amino Acids Under Possible Primitive Earth Conditions|journal=[[Science (journal)|Science]] |year=1953, |month=svibanj |volume=117 |pages=528, |doi=10.1126/science.117.3046.528 |pmid=13056598 |issue=3046}}</ref>. [[Miller-Ureyev eksperiment]] je postao prvi od niza sličnih pokusa koji su dali još čvršče osnove teoriji [[Abiogeneza|abiogeneze]].