Pošta: razlika između inačica

Dokument o organiziranom prijenosu vijesti u [[Egipat|Egiptu]] datira iz [[2300. pr. Kr.]] U [[Kina|Kini]] u doba [[dinastija Zhou|dinastije Zhou]] ([[1066. pr. Kr.|1066.]] do [[221. pr. Kr.]]) pošta je služila isključivo za potrebe carskoga dvora. [[Perzijanci]] su najvjerojatnije prvi za prijenos vijesti upotrebljavali konjanike. Najstariji izravan izvor o glasničkoj službi Egipta, Papirus iz [[Hibeh]]a, potječe približno iz [[300. pr. Kr.]] i najstariji je takav dokument u povijesti pošte. Sadrži upute o prijenosu pisma, zapošljavanju [[glasnik]]a, izboru [[put]]ova, vrsti pošiljaka i njihovim [[primatelj]]ima. Adresat je najčešće bio [[faraon]] ili njegov [[ministar financija]], pa se smatra da se ostalo stanovništvo nije moglo koristiti glasničkom službom. U [[Antička Grčka|staroj Grčkoj]] prijenos vijesti obavljali su [[kurir]]i ([[gramatofor]]i) i brzi kuriri ([[hemerodromi]]), a prijenos vijesti olakšavala je [[pomorska trgovina]], najčešće [['usmena predaja|usmenom predajom]]. [[Rimljani]] su u [[1. stoljeće|1. st.]] stvorili državnu prometnu organizaciju ''cursus publicus''. Utvrđene su fiksne udaljenosti između postaja (u najpovoljnijem slučaju [[pješak]] je dnevno prevaljivao 70 km, a [[konjanik]] 200 km). Rimljani su se prvi počeli redovito koristiti konjskim zapregama za prijevoz poštanskih pošiljaka. U hrvatskim krajevima organizacija ''cursus publicus'' izgradila je za svoje potrebe mrežu cesta s organiziranim postajama. U [[Bizant]]u su uzduž glavnih putova postavljene relejne postaje; prijenos hitnih vijesti organiziran je na mazgama i devama, a ostale vijesti prenosili su glasnici pješaci. Kod Inka su prijenos vijesti obavljali chasqui, poštanski teklići. U Kini je za [[dinastija Song|dinastije Song]] ([[960.]]–[[1279.]]) služba iz prisilne postala plaćenom, a poštari su raspoređeni u 3 razreda: glasnici pješaci, glasnici konjanici i poštari za prijenos hitnih vijesti. Dopušten je i prigodan prijenos privatne pošte. Za mongolske dominacije ([[13. stoljeće|13.]]–15. st.) poštanska je služba raspolagala, prema M. Polu, s 10 000 relejnih postaja i 200 000 konja. Snažniji razvoj »glasništva« u Europi počeo je u 13. st. Posebnu glasničku mrežu stvorili su [[trgovci]], zahvaljujući brzini svojih glasnika, trgovci su često saznali političke novosti prije [[vladar]]a. Pojedine obrtničke udruge (cehovi) osnovali su obrtničke glasničke službe (npr. mesarska pošta u južnoj Njemačkoj; na putovanjima mesari su se oglašavali puhanjem u goveđi rog, poslije simbol poštanske službe). Od 13. st. i gradovi su organizirali glasničku službu, koja je u 15. i 16. st. pokrivala zemlje [[srednja Europa|srednje]] i [[zapadne Europe]] (cijenjeni su bili glasnici [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]]). Glasnike su također držali Crkva i sveučilišta. U Veneciji je [[1305.]] osnovano glasničko društvo ''"Compagnia dei corrieri della Illustrissima Signoria" . Od 16. st. glasnici su postupno ustupali mjesto poštonošama, predstavnicima ujedinjene, svima pristupačne organizacije. U [[Italija|Italiji]] je [[Milansko vojvodstvo]] uvelo glasničku štafetu i povezalo ju s poštanskim putovima prema [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Austrija|Austriji]] i južnoj Italiji. U [[Venecija|Veneciji]] su corrieri dobili monopolistički položaj, koji su izgubili jedino u 17. st., kada se u talijanskim gradovima ustoličuju strani poštanski uredi. Početkom 15. st. Franz von Taxis organizirao je prvu poštansku liniju između Innsbrucka i Malinesa s vezom za Milano. God. [[1505.]] smatra se prijelomnom u povijesti europske glasničke službe, koja se pretvorila u koncesioniranu Taxisovu poštu. [[Maksimilijan I.]] prepustio je [[1516.]] organizaciju, održavanje i eksploataciju poštohoda obitelji Taxis, koja je dobila pravo prijenosa službene i osobne pošte. Obitelj Thurn-Taxis postala je koncesionarom s koncesijama za pošte u Austriji, Francuskoj, Italiji, [[Španjolska|Španjolskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]], [[Poljska|Poljskoj]], njemačkim državama te na području Hrvatske (zajedno s obitelji [[Paar]]); [[Ferdinand I.]] naložio je uspostavu prvoga poštohoda prema Hrvatskoj (od [[Graz]]a do [[Jastrebarsko]]ga) [[1525.]], a [[1529.]] uveden je poštohod Beč–Zagreb. Pošta je u tom razdoblju počela dobivati status javne službe (poštanski regal, redovite poštanske veze, utvrđeni smjerovi poštanskih linija i utvrđene cijene za prijenos pošiljaka). U 16. i 17. st. francuski vladari centralizirali su prijenos svih pošiljaka u organizaciji državne pošte (etatizacija pošta), te potkraj XVII. st. ukinuli glasničke pošte. God. [[1627.]] [[Francuska]] je propisala i prvu službenu pismovnu tarifu. Za [[Luj XIV.|Luja XIV.]] počela je izgradnja cestovne mreže, prve nakon one koju su izgradili [[Rimljani]]. Oko [[1680.]] [[London]] je imao organiziranu dostavu pisama u dom, 7 puta na dan, uz taksu od 1 penija za pismo. Organizacija je prozvana Penny Post. U Švicarskoj je 1675. Beat von Fischer sklopio ugovor o zakupnini pošta s kantonom Bern i međunarodne poštanske ugovore s drugim kantonima, [[Thurn-Taxis]]ovom poštom i poštama nekih drugih zemalja. U [[Švedska|Švedskoj]] je na organizaciju poštanske službe utjecao [[Tridesetogodišnji rat]], pa je neko vrijeme služila isključivo za potrebe vojske. Na propisima zasnovana poštanska služba [[Danska|Danske]] i [[Norveška|Norveške]] počela je djelovati u 18. st. U [[Rusija|Rusiji]] prva nastojanja u organiziranju pošte datiraju iz XVII17. st. U [[18. stoljeće|18. st.]] izgrađena je poštanska cestovna mreža, a u 19. st. znatno se povećao broj poštohoda. Tada je najduži poštohod na svijetu postala [[Sibirska transverzala]] s odvojkom za [[Peking]]. Opsluživali su ju konjanici na otpornim malim konjima. U [[Kina|Kini]] je pošta pod [[dinastija Qing|dinastijom Qing]] ([[1644.]]–[[1911.]]) bila podijeljena na glasničku poštu za prijenos običnih službenih pošiljaka i štafetnu poštu za prijenos hitnih pošiljaka. U Japanu je nakon više stoljeća raznolikoga glasničkog organiziranja [[1871.]] bila osnovana državna pošta. U [[Turska|Turskoj]] je prijenos stoljećima obavljalo društvo trkača sehi, a [[1541.]] sultan Selim organizirao je golublju poštu.<ref name="LZMK"/><ref name="tehnika.LZMK"/>

Međunarodni poštanski odnosi isprva su se temeljili na privatnim konvencijama, a zatim na [[međunarodni bilaterlani ugovor|međunarodnim bilateralnim ugovorima]]. Prva multilateralna poštanska konferencija održana je u [[Bogota|Bogoti]] [[1838.]], kada su [[Venezuela]], [[Ekvador]] i [[Nova Granada]] (danas [[Kolumbija]]) osnovale poštanski savez. Američki ministar pošte [[Montgomery Blair]] [[1862.]] dao je inicijativu za saziv međunarodne konferencije koja bi predložila osnove za multilateralni poštanski aranžman. Na toj konferenciji u [[Pariz]]u [[1863.]] sudjelovali su delegati iz 15 zemalja [[Europa|Europe]] i [[Anerika|Amerike]]. Predstavnici 21 od 22 zemlje članice Međunarodne poštanske konferencije potpisali su [[9. rujna]] 1874. u [[Bern]]u [[Bernski poštanski ugovor]], kojim je utemeljen Opći savez pošta (''Union générale des postes''; od 1878. [[Svjetski poštanski savez]] – Union postale universelle). To je jedna od najstarijih međunarodnih organizacija, a od [[1947.]] specijalizirana je organizacija [[UN|UN-a]]. Sjedište Saveza i njegovih stalnih tijela nalazi se u Bernu. Tijela Saveza su kongres, koji se sastaje svake pete godine, administrativne konferencije, Izvršno vijeće, Savjetodavno vijeće za poštanske studije, posebne komisije i Međunarodni biro. Hrvatska pošta punopravna je članica Svjetskoga poštanskog saveza od 1992.<ref name="LZMK">{{cite web|title=poštaPošta |publisher=[[Hrvatska enciklopedija]], mrežno izdanje, [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]] |accessdate=24. studenog 2020. |url=http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49722}}</ref><ref name="tehnika.LZMK">{{cite web|url=http://tehnika.lzmk.hr/postanski-promet/ |title=poštanski promet |publisher= Hrvatska tehnička enciklopedija - portal hrvatske tehničke baštine, [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]] |author: Rajič G., Rakić E. |date=9. lipnja 2017. |accessdate=24. studenoga 2020.}}</ref>