Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.: razlika između inačica

'''Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.''' označava krvavo gušenje protivnika [[jugounitarizam|jugounitarizma]] po zapovjedi komesara zagrebačke policije [[Grga Budislav Angjelinović|Grge Angjelinovića]] nad pripadnicima [[Kraljevsko hrvatsko domobranstvo|Kr. hrvatskog domobranstva]] (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na [[Trg bana Jelačića (Zagreb)|Trgu bana Jelačića]] protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga [[narod]]a. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih [[opozicijaoporba|protivnika]] novostvorene kraljevine. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi.

Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za [[Republika|Republiku]].<ref name="Franjo Tuđman">Dr. [[Franjo Tuđman]], ''Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941.'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., {{ISBN|953-169-000-6}}, knj. 1, str. 271.</ref> Kada je u [[Zagreb]] [[2. prosinca]] [[1918.]] godine, na večer, stigla vijest o proglašenju [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]] malobrojan svijet koji je bio uz [[Svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]] i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. [[Pravaši]] objavljuju u glasilu ''Hrvatska'', br. 2207., od [[3. prosinca]], proglas: ''"Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja [[Petar I. Karađorđević|Petra I]] (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)"''.<ref name="Franjo Tuđman" /> Dana [[5. prosinca]], kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.<ref name="Rudolf Horvat 1992">Dr. [[Rudolf Horvat]], ''Hrvatska na mučilištu'', [[Školska knjiga]], Zagreb, 1992., (prijetisak), {{ISBN|86-03-00771-3}}, </ref>{{is|str. 52.</ref>}} Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike.<ref name="Rudolf Horvat 1992" />{{is|str. 52.}} Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.<ref name="Rudolf Horvat 1992" />{{is|str. 52.}} Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).<ref name="Rudolf Horvat 1992" />{{is|str. 52.}} Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović [[4. prosinca]] [[1918.]] zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.<ref>Dr. Rudolf name="Horvat, ''Hrvatska na mučilištu'', Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak)," />{{ISBNis|86-03-00771-3}}, str. 54.</ref>}} Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.<ref name="Franjo Tuđman" />

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: ''"U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!"'' Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, [[Stjepan Radić|Stjepanu Radiću]] i hrvatskoj republici.<ref>Dr. Rudolf name="Horvat, ''Hrvatska na mučilištu'', Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak)," />{{ISBNis|86-03-00771-3}}, str. 53.</ref>}}

Dr. [[Ivan Pernar]] sukob je promatrao s jednog prozora na Jelačićevom trgu i u narednom broju<!--Ne piše koji broj Doma--> Radićevog časopisa ''Dom'' opisao je događaje:{{citat2|Oko tri sata i četvrt začuje se od strane [[Ilica|Ilice]] klicanje "Živila republika!" Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: "Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške". Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala "[[Lijepa naša domovina]]". Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi "Srpskoga Sokola"). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, - bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, - pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi.}}<ref>Dr. Rudolf name="Horvat, ''Hrvatska na mučilištu'', Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak)," />{{ISBNis|86-03-00771-3}}, str. 56.-57.</ref>}}

Citat iz knjige dr. [[Rudolf Horvat|Rudolfa Horvata]] ''Hrvatska na mučilištu'': {{citat2|U Zagrebu je [[27. prosinca]] [[1918.]] godine započela pred vojnim sudom glavna rasprava protiv 23 vojnika radi bune koju su počinili 5. prosinca. Od pripadnika 53. pješačke pukovnije bili su optuženi vodnici Ivan Perečić, Dragutin Mort i Josip Šimatović, desetnik Adolf Schwartz, razvodnik Janko Herceg te pješaci Mirko Drobac i Janko Pomjan; od pripadnika 25. domobranske pukovnije vodnik Rudolf Cecelja, desetnik Ivan Babić, razvodnici Andrija Fijan i Franjo Kovačić, te pješaci Mirko Milošak, Franjo Gašparac, Marko Majsl, Mirko Vragović, Blaž Barac, Tomo Potlaček, Konrad Škreblin, Stjepan Tresoglavec, Josip Ruklić, Stjepan Crnčec i Marko Koren, a od 2. bosansko-hercegovačke pukovnije Mustafa Bašagić. Vojno ih je odvjetništvo optužilo da su - nakon prethodnoga dogovora, da će manifestirati gradom za republiku, - sastavili povorku od 150 momaka od 53. pješačke pukovnije, kojima se priključila povorka od 100 momaka 25. domobranske pukovnije. (...) Raspravi je predsjedao potpukovnik Kasumović, a vodio je major Burkhart. Optužbu je zastupao vojni odvjetnik Ivo Stožir, a optužene su branili vojni aditori Ugrinov i Vranković, te zagrebački odvjetnici: dr. Radivoj Walter, dr. Schick i Sporčić. (...) Glavna je rasprava potrajala 3 dana. (...) Poslije dovršene rasprave proglasio je vojni sud istom [[6. siječnja]] [[1919.]] presudu, kojom se Ivan Perečić osuđuje na 10 godina zatvora, Rudolf Cecelja i Josip Šimatović na 7 godina, Dragutin Mort, Adolf Schwartz, Ivan Babić, Janko Herceg i Franjo Kovačić na 3 godine i 6 mjeseci, a Janko Pomjan, Mirko Milošak, Franjo Gašparović, Marko Majsl, Mirko Vragović, Blaž Barac, Tomo Potlaček, Konrad Škreblin, Stjepan Tresoglavec, Josip Ruklić, Stjepan Crnčec i Marko Koren na 1 godinu do 1 godine i 6 mjeseci. Sve su ove kazne većim dijelom izdržane, a tek manjim dijelom oproštene.}}<ref>Dr. Rudolf name="Horvat, ''Hrvatska na mučilištu'', Školska knjiga, Zagreb, 1992., (prijetisak)," />{{ISBNis|86-03-00771-3}}, str. 58.-59.</ref>}}