Suradnik:Dean72/radovi: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Oznaka: uklonjeno uređivanje
Oznaka: uklonjeno uređivanje
Redak 94:
 
==Neoklasicizam i moda==
[[File:Marie-Guillemine Benoist - Portrait of a Lady (San Diego Museum of Art.jpg|thumbmini|250px|[[Thérésa Tallien]] 1800-ih.]]
Modu je za vrijeme neoklasicizma karakterizirala veća jednostavnost ženske odjeće i dugotrajna zaokupljenost bijelom bojom, još mnogo prije [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]], ali tek nakon iste su minuciozni pokušaji imitiranja antičkog stila postali pomodni u Francuskoj, bar što se tiće ženske odjeće. Antičku nošnju su odavno nosile žene koje su slijedile modu dok su u portretima pozirale "kao" likovi iz starogrčkih i starorimskih mitova (kao model za portrete u [[1780-ih|1780-ima]] posebno je bila tražena mlada [[Emma Hamilton]]), ali ovi kostimi su se nosili samo za potrebe slikanja portreta ili [[maskenbal]]a sve de razdoblja Revolucije. Međutim modni stil prisutan u portretima [[Juliette Récamier]], [[Joséphine de Beauharnais]], [[Thérésa Tallien|Thérése Tallien]] i ostalih pariških modnih poznavateljica bile su namijenjene i nošenju u javnosti. Vidjevši gospođu Mme Tallien u kazalištu, [[Charles Maurice de Talleyrand]] se ovako našalio: "''Il n'est pas possible de s'exposer plus somptueusement!''" ("Nitko ne može biti tako raskošno razodjeven"). Godine [[1788.]], neposredno prije Revolucije, dvorski portretist [[Louise Élisabeth Vigée Le Brun]] je organizirao "grčku večeru" gdje su dame odijevale jednostavne bijele "grčke" tunike.<ref>Hunt, str. 244.</ref> Kraće klasične frizure, ako je moguće s uvojcima, postale su manje kontroverzne i vrlo su se brzo proširile, a kosa se više nije pokrivala ni izvan kuće, osim kod večernje odjeće s kojom se u pravilu nosio ženski šešir. Za vezanje ili ukrašavanje kose često su se koristile uske trake koje su oponašale grčki stil.
 
Redak 100:
 
Neoklasicistička moda za muškarce bila je problematičnija i nikad se nije uistinu odrazila na ništa drugo osim kose, gdje se nametnuo običaj kraćih frizura i prekinuo običaj korištenja [[perika]], kasnije i bijelog pudera za mlade muškarce. Hlače su bile simbol barbarstva u doba antičkih Grka i Rimljana, ali izvan slikarskih i pogotovo kiparskih ateljea, vrlo je malo muškaraca bilo voljno napustiti ih. Dapače, ovaj je period donio pobjedu pravih hlača u odnosu na ''cullottes'' ili hlača koje su završavale ispod koljena tipičnih za [[Ancien Regime]]. Čak kad je David [[1792.]] na zahtjev vlade dizajnirao novo francusko "nacionalno ruho" na krilima revolucionarnog entuzijazma za potpunom promjenom, osmislio je prilično uske tajice ispod kaputa koje su završavale iznad koljena. Veliki broj mladih ljudi proveo je mnogo vremena u vojnoj službi za izbijanja [[Francuski revolucionarni ratovi|Francuskih revolucionarnih ratova]], a vojne uniforme tog doba davale su veliki naglasak na jakne koje su bile kratke u prednjem dijelu i potpuno otkrivale usko pripijene hlače. Vojnici su obično nosili uniformu i izvan službe radi podizanja prestiža, što je uvelike utjecalo na mušku modu tog doba.
[[File:5th Duke of Bedford.png|thumbmini|250px|Francis Russell, 5. vojvoda od Bedforda s karakterističnom frizurom]]
 
 
 
Umjetnici i kritičari umjetnosti prepoznali su problem uskih nogavica kao branu u stvaranju suvremene povijesne umjetnosti, pošto su ih smatrali nepopravljivo ružnima i neherojskima. Kako bi se izbjegao njihov prikaz u modernim prizorima koristili su se različiti trikovi. Na slici ''James Dawkins i Robert Wood otkrivaju ruševine Palmire'' ([[1758.]]) slikara [[Gavin Hamilton|Gavina Hamiltona]], dvoje istraživača prikazana su u arapskoj nošnji sličnoj [[toga]]ma. U ''[[Watson i morski pas]]'' ([[1778.]]) američkog slikara [[John Singleton Copley|Johna Singletona Copleya]], glavni je lik prikazan gol, a od svih ostalih osam muških likova na slici samo se jednom vidi jedna noga s podrapanim hlačama. Međutim drugi američki slikari kao [[Benjamin West]] i drugi uspješno su dokazali da se tajice mogu prikazati i u herojskim scenama, kao u Westovom djelu ''[[Smrt generala Wolfea]]'' (1770.) i Copleyevoj slici ''[[Smrt majora Peirsona, 6. januara 1781.|Smrt majora Peirsona, 6. sječnja 1781.]]'' (1783.). Prikaz tajica je, međutim, pažljivo izbjegnut u slici ''[[Splav Meduze]]'' završenoj [[1819.]]