El Shatt: razlika između inačica

[[Datoteka:Dan Hadani collection (990048203140205171).jpg|mini|Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.]]

'''El Shatt''' je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku [[Sinaj|Sinaju]] u [[Egipat|Egiptu]],<ref>{{Citiranje weba|url=http://povijest.net/2018/?p=3041|title=Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7)|archiveurl=https://web.archive.org/web/20201001215731/http://povijest.net/2018/?p=3041|archivedate=2020-10-01|last=Karabatić|first=Marin|work=Hrvatski povijesni portal|language=hr|accessdate=2021-02-23}}</ref> u kojem je od veljače [[1944]]. do ožujka [[1946]]. boravilo evakuirano stanovništvo [[Dalmacija|dalmatinskih]] otoka, primorja i [[Zagora|Zagore]].<ref name=":0" />

 

== Zemljopisni položaj ==

 

Postojali su još neki logori. [[Tolumbat]], nedaleko od [[Aleksandrija|Aleksandrije]], bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio [[El Khataba]] koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.<ref name="Perinović"/>

 

 

== Povijesni tijek događaja ==

Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem [[1943]]. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava [[Dalmacija]], veliki broj civila, preko 30.000, u strahu se od odmazde sklonio na otok [[Vis]]. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab [[Partizani|partizanske vojske]] i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u [[Bari]], a zatim u [[Taranto]].<ref name=":0">{{Citiranje časopisa|author=Neven Bogdanić|title=El Shatt naš nezaboravljeni|url=https://hrcak.srce.hr/52270|date=1995-03-21|journal=Crkva u svijetu : Crkva u svijetu|volume=30|issue=1|pages=53–59|language=hr|accessdate=2021-02-23}}</ref> U zbjegu je bilo najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.<ref name=":0" /> Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.<ref name=":0" /> Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.

 

Logor je formiran na površini od 260 km² u blizini [[Sueski kanal|Sueskog kanala]], i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima, prosječno u svakom jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.<ref name=":0" /> Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.

Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.<ref name="Perinović"/>

 

 

Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem [[Josip Broz Tito|Titove]] vlasti, u svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.<ref name=":0" /> Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova,<ref>HTV-ov dokumentarni film [[Pustinjska priča - El Shatt]]</ref> tako da je posljednji konvoj otišao [[24. ožujka]] [[1946.]]<ref name="Perinović" /><ref name=":0" /> Na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje s oko 800 umrlih.<ref name=":0" />

Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.<ref name=":0" /> Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem.

 

 

== Centralni odbor zbjega ==

Centralni odbor zbjega činili su:<ref>{{Citiranje weba|url=http://povijest.net/2018/?p=3052|title=U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7)|last=Karabatić|first=Marin|work=Hrvatski povijesni portal|language=hr|accessdate=2021-02-23}}</ref>

* predsjednik: [[Ivo Markić]] (1944., 1945.), [[Mate Barbić]] (1944.), don [[Andrija Štambuk|Andro Štambuk]] (1946.)

* voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. [[Milivoj Visković]], kasnije i [[Milan Bijelić]]

* voditelj Gospodarskog odsjeka: [[Duško Čurčija]]

* voditelj Kulturno-informativnog odjela: [[Ivan Jurlina]], kasnije i [[Marija Lujak]]

 

== Poznati u zbjegu u El Shattu ==

 

== Vidi ==