Katoličanstvo u Hrvata: razlika između inačica

U 9. stoljeću [[Hrvati]] su već uključeni u veliku europsku kršćansku zajednicu. Njihovi vladari [[Mislav]] (oko [[839]].), [[Trpimir]] ([[852]].) i drugi grade crkve i podižu samostane. Već godine 879. hrvatski vladar [[Branimir]], koji je stolovao u Ninu, pisao je papi [[Ivan VIII., papa|Ivanu VIII.]] te mu obećava vjernost i poslušnost. [[Papa]] Ivan VIII. odgovara pismom od 7. lipnja [[879]]. i kaže da je slavio misu na grobu [[sveti Petar|sv. Petra]] i tom prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i njegov narod. Također je sačuvano dragocjeno dopisivanje između pape [[Ivan X.|Ivana X.]] (914-928.) i hrvatskog vladara [[Tomislav]]a povodom prve splitske [[sinoda|sinode]] ([[925]].) u kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima nalazi spomen jednog hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja [[Zvonimir]]a krunio je [[Gebizon]], [[papinski legat|legat]] pape [[Grgur VII.|Grgura VII.]], godine [[1075.]]. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne Crkve, Zvonimir također obećava papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za pravednost "da jaki ne potlače slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim vladarima među Hrvatima su djelovali [[benediktinci]], koji su ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnoga, a i državnoga života toga doba.

Kada je [[1102.]]. Hrvatska izgubila vlastitu dinastiju i ušla u personalnu uniju s Mađarskom, [[benediktinci]] su polako odumirali, a hrvatskom katoličanstvu posebno obilježje daju prosjački redovi, poglavito [[franjevci]], a onda i [[dominikanci]]. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju Hrvata snažan utjecaj izvršili [[isusovci]]. Crkveni pisci iz sjeverne Hrvatske i osobito iz [[Dubrovnik]]a, koji je bio slobodno središte hrvatske kulture, mnogo su učinili za standardizaciju i proširenje hrvatskoga književnog jezika te i na taj način značajno učvrstili hrvatsko nacionalno biće. Već od 9. stoljeća u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava u cijelom rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija na narodnom jeziku s posebnim [[glagoljica|glagoljskim pismom]]. Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, papa [[Inocent IV.]] odobrava senjskom biskupu Filipu upotrebu [[crkvenoslavenski jezik|crkvenoslavenskog jezika]] i glagoljice te su tako sve do [[Drugi vatikanski sabor|II. vatikanskog koncila]] Hrvati bili jedini narod koji nije morao za liturgijski jezik koristiti isključivo latinski.<ref>[http://www.benedictines-cib.org/meetings/2009Croatia/Jozo_Crkva_u_Hrvatskojna_hrv.pdf www.benedictines-cib.org], pristupljeno 17. kolvooza 2015.</ref>

Krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj, koja je do [[1918.]]. bila u sklopu [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], organiziraju se hrvatski katolički đaci, studenti i intelektualci te stvaraju svoj pokret da bi u društvo unosili katolička načela i vrijednosti. Između dva svjetska rata Crkva je uglavnom slobodno djelovala. Za vrijeme [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]] manji dio katoličkog klera je podržavao vlast ustaškog režima. Poslije [[Drugi svjetski rat|2. svjetskog rata]] komunistička se vlast obračunava s ideološkim protivnicima, teško optužujući sam vrh Katoličke Crkve, što kulminira montiranim procesom, suđenjem i zatočenjem tadašnjeg [[nadbiskup]]a [[Alojzije Stepinac|Alojzija Stepinca]]. Zbog imenovanja Stepinca [[kardinal]]om prekinuti su diplomatski odnosi sa [[Vatikan|Svetom Stolicom]], koji će biti ponovno uspostavljeni tek [[1966.]] godine.<ref>[http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/titova-jugoslavija-regulirala-odnose-s-vatikanom-1966-60747 dnevno.hr], pristupljeno 17. kolovoza 2015.</ref>