Efeški sabor: razlika između inačica

|datum=[[431.]].

'''Efeški sabor''' bio je Treći [[ekumenski sabor]] Crkve, a održan je [[431.]]. u gradu [[Efez]]u u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], za vrijeme vladavine [[bizant]]skog cara [[Teodozije II.|Teodozija II.]], unuka [[Teodozije I. Veliki|Teodozija I. Velikog]] koji je bio sazvao [[Prvi carigradski sabor]]. Sazvan je kako bi se razriješilo pitanje [[nestorijanstvo|nestorijanstva]] i [[pelagijanstvo|pelagijanstva]], a na njemu i službeno utvrđeno da [[sveta Marija|Mariji]], majci [[Isus Krist|Isusovoj]] pripada naslov »[[Bogorodica]].«

Nestorije (oko [[386.]].-[[451.]].), koji je pripadao [[Antiohija|antiohijskoj]] Crkvi, postao je [[428.]]. carigradski patrijarh. Nastojeći racionalno protumačiti i razumijeti utjelovljenje božanskog [[Logos]]a, druge osobe [[Trojstvo|Presvetog Trojstva]], to jest Isusa Krista, naučavao je da su ljudska i božanska bit u Isusu podijeljene, tako da bi u njemu postojale dvije osobe: čovjek Isus Krist i božanski Logos. Stoga su Nestorije i njegovi sljedbenici, tvrdili da se ne može reći da je Bog patio ili da je Bog razapet. Isto tako, nisu prihvaćali da je Marija mogla roditi Boga, nego samo čovjeka Isusa. Zbog toga su odbijali Marijin naslov »Bogorodica« ([[grčki jezik|grč.]] ''Theotokos''), a predlagali da joj se pripiše naslov »Kristorodica« (grč. ''Christotokos''). Takvo učenje, koje je naglašavalo ljudsku dimenziju u Isus a umanjivalo božansku, naziva se [[nestorijanstvo]].

Takav je antiohijski način razmišljanja nailazio na oštre kritike u [[Aleksandrija|aleksandrijskoj]] teološkoj školi, čiji je glavni predstavnik bio [[Ćiril Aleksandrijski]]. Između [[26. siječnja]] i [[24. veljače]] [[430.]]. Ćiril piše pismo Nestoriju u kojem iznosi svoje učenje o Utjelovljenju i Mariji kao Bogorodici.

Sabor je sazvao car [[Teodozije II.]], a predsjedao mu je Ćiril Aleksandrijski, koji je započeo rad sabora [[22. lipnja]] [[431.]]., prije nego su uspjeli stići predstavnici antiohijskog patrijarhata. Već je i izbor Efeza kao mjesta održavanja sabora bio znakovit. U tom je gradu, naime, bilo veliko svetište Marijino, jer se vjerovalo da je ondje provela velik dio svoga života nakon Isusova uskrsnuća, dok se za nju brinuo Isusov učenik [[sveti Ivan Evanđelist]]. To je morao biti snažan pritisak na one koji su htjeli umanjiti Marijinu ulogu.

Ipak, ovaj je sabor doveo i do prvog velikog raskola u Crkvi koji postoji do danas. Naime, [[484.]]. [[Sinod]] perzijske Crkve (Katolikat Seleucije-Ktesifonta, danas [[Asirska Crkva Istoka]]) odlučio je Nestorijev nauk preuzeti kao obvezujući. Jedan od razloga takve odluke bila je i želja perzijske Crkve da se pokaže lojalnom [[Perzija|Perzijskom carstvu]] koje je često ratovalo s [[Bizant]]om. Ta je Crkva u sljedećim stoljećima doživjela velik misijski zamah, te se proširila do [[Indija|Indije]] i [[Kina|Kine]]. Širenje [[islam]]a i [[Mongoli|mongolska osvajanja]], a posebice pokolj što ga je izveo [[Timur Lenk]], naznačili su kraj toga nestorijanskog misijskog poleta. Danas su ostali tek neznatni tragovi prisutnosti te Crkve koju su na Zapadu kroz povijest nazivali »nestorijanskom«, premda ne slijedi čisti Nestorijev nauk.