Vinodolski zakonik: razlika između inačica

'''Vinodolski zakonik''' je [[Hrvatska|hrvatski]] pisani popis [[Običajno pravo|običajnog prava]] koji je napisan [[6. siječnja]] [[1288.]] godine.<ref name="ihjj">[http://www.ihjj.hr/oHrJezikuiz-vinodolpovijesti/vinodolski-zakon/5/ Vinodolski zakon], ihjj.hr, pristupljeno 4. lipnja 2011.html</ref>

Najstariji je cjelovito sačuvan zapis običajnog prava, i od sličnih dokumenata na slavenskim jezicima od njega je možebitno starija samo [[Ruska pravda]] (koja se datira od 11. do 13. stoljeća).<ref>[http://wwwstari.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=147 Vinodolski zakonik (XVI. st.)], stari.nsk.hr, pristupljeno 2. siječnja 2011.</ref>.

Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja [[Andrija II.|Andrije II.]] Vinodol je 1225. godine potpao pod vlast [[Frankapani|krčke vlastele]]. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji traju sve do 1288. godine kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. Zbog toga je oformljenaformirana komisija od 42 člana iz navedenih devet vinodolskih općina koja je trebala popisati dužnosti i prava kmetova i feudalne gospode, čiji je predstavnik bio knez [[Leonard Krčki (Frankopan)|Leonard Krčki]].

Prvo izdanje Vinodolskoga zakonika objavio je [[Antun Mažuranić]] 1843. godine u ''[[Kolo (časopis)|Kolu]]''. Tri godine kasnije (1846.) Josip Bodnjanski preveo je zakonik na [[Ruski jezik|ruski,]] Wacław Alexander Maciejowski na [[Poljski jezik|poljski]] 1856. godine. A.Anna M.Mihailovna Evreinova 1878. godine je u Petrogradu izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom. Dvije godine kasnije (1880.) [[Vatroslav Jagić]] izdaje izvornik i ruski prijevod s filološkim i pravnim tumačenjima. Jules Preux izdaje 1896. godine francuski prijevod, Marko Kostrenčić 1931. godine njemački prijevod, [[Lujo Margetić]] 1981./1982. izdaje talijanski prijevod, te 1983. godine slijedi prijevod na engleski jezik. [[Josip Bratulić]] priredio je 1988. faksimil-diplomatičko izdanje s kritičkim tekstom, tumačenjem i rječnikom.<ref>[http://wwwstari.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=344 Izdanja i prijevodi Vinodolskoga zakonika], stari.nsk.hr, pristupljeno 4. lipnja 2011. </ref>

[[Antun Mažuranić]] [[1843.]] godine u ''[[Kolo (časopis)|Kolu]]'' o Vinodolskom zakoniku ovako piše:

Lěta 1280. skupi se u Novom od svake obćine vinodolske (osim Belgrada i Kotora, premda su već morala bit onda) po několiko pametnijih starěšinah, i tu u pribitju kneza Leonarda Kèrčkoga, Vinodolskoga i Modruškoga, stave pèrvikrat u pismo u svojem narodnom jeziku sve one prastare zakone i običaje, kojih su se za onda sěćali, da su ih kada čuli od svojih otacah i dědovah. One tako sabrane zakone napisali su u toliko eksemplarah, koliko je bilo gradovah na onom spravištu zastupljeno, dakle najmanje u 9 eksemplarah. Do sada se više nezna nego samo za ovaj jedini eksemplar, koi se je sačuvao u arkivu kapitula Modruškoga u Novom, gdě će se i u naprěđa čuvati. (...)}}

* [httphttps://wwwweb.archive.org/web/20060706124515/http://ihjj.hr/dokumenti/Vinodolski-zakon.rtf Izvornik] Vinodolskog zakona (rtf datoteka, izvadak iz teksta) na stranicama [http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-vinodol-zakon.html Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje] (u mrežnoj pismohrani archive.org 6. srpnja 2006.).

* [httphttps://www.nskglagoljica.hr/HeritageDetails.aspx?rukopisi=i&id=14711569 Vinodolski zakonik], internetski izložak na stranicama Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebuglagoljica.hr.