Motet: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m gramatiko, ize'm ti korice! +prored |
m →top: pravopis |
||
Redak 3:
U idućim stilskim razdobljima [[Srednji vijek|srednjega vijeka]] ([[ars antiqua]], [[ars nova]]), tijekom kasnoga [[13. stoljeće|13. stoljeća]] i cijeloga [[14. stoljeće|14. stoljeća]], motet je postao glavna i elitna forma [[Polifonija|višeglasne]] [[Pjesma|pjesme]], u kojoj su se ispitivale stilske i tehničke inovacije (npr. izoperiodika, izoritmija, razvoj [[Notacija|notacije]] i dr.) što će se poslije rabiti u drugim glazbenim formama poput [[Misa|mise]] i dr. Glavni [[skladatelj]]i moteta u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] bili su [[Petrus de Cruce]], [[Adam de la Halle]], [[Philippe de Vitry]] i [[Guillaume de Machaut]].
U razdoblju [[Renesansa#Renesansa_u_glazbi|glazbene renesanse]] (oko [[1430.]] – [[1600.]]) motet je doživio transformaciju, postavši uz [[Misa|misu]] glavna forma [[Crkvena glazba|crkvene glazbe]]. Glavni renesansni skladatelji moteta bili su [[Guillaume du Fay]], [[Johannes Ockeghem]], [[Josquin des Prés]], [[Charles Mouton]], [[Giovanni Pierluigi da Palestrina]], [[Orlando di Lasso]], [[Philippe de Monte]] i dr. (u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] [[Julije Skjavetić]]).
Tijekom [[barok]]a motet se postupno pretvorio u perifernu formu s [[Biblija|biblijskim]] tekstovima na [[Latinski jezik|latinskom jeziku]] u [[Katolička crkva|katoličkoj]] [[Bogoslužje|liturgiji]] i narodnim jezicima u [[Protestantizam|protestantskoj]]. Razvio se specifičan motetski stil (stylus motecticus), kao konzervativni [[Italija|talijanski]] [[Polifonija|višeglasni]] stil [[Crkvena glazba|crkvene glazbe]], koji će uredbom [[Papa|pape]] [[Urban VIII.|Urbana VIII.]] iz [[1623.]] u katoličkim zemljama prevladavati do početka [[19. stoljeće|19. stoljeća]]. Usporedno se razvio tzv. koncertirani motet, kao sakralni vokalni [[koncert]] u [[barok]]nome stilu. Barokne motete skladali su, uz mnoštvo ostalih, [[Lodovico Grossi da Viadana]], [[Alessandro Scarlatti]], [[Jean-Baptiste Lully]], [[Jean-Philippe Rameau]], [[Heinrich Schütz]], te manji broj [[Johann Sebastian Bach]] i [[Georg Philipp Telemann]] (u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] [[Tomaso Cecchini]], [[Julije Bajamonti]] i dr.).
| |||