Inačica od 13. travnja 2021. u 21:30 uredi Argo Navis (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Birokrati, IP blok iznimke, Ophoditelji, Administratori 230.896 edits mNema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 11. svibnja 2021. u 14:43 uredi ukloni ovu izmjenu RadioElectrico (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 6.452 edits Nema sažetka uređivanja Oznaka: VisualEditor Novija izmjena →
Redak 46: Kada je objavljeno da će nadvojvoda [[Franjo Ferdinand]] naslijediti prijestolje [[Austro-Ugarska\|Austro-Ugarske]] te da će posjetiti [[Sarajevo]] u lipnju [[1914.]] godine [[Dragutin Dimitrijević Apis\|Dragutin Dimitrijević]], šef obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik [[Crna ruka\|Crne ruke]], poslao je tri čovjeka - [[Gavrilo Princip\|Gavrila Principa]], [[Trifko Grabež\|Trifka Grabeža]] i [[Nedeljko Čabrinović\|Nedeljka Čabrinovića]] u [[Sarajevo]] da izvrše atentat. Po dolasku u [[Sarajevo]] zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmedbašiću, [[Danilo Ilić\|Danilu Iliću]], [[Vaso Čubrilović\|Vasi Čubriloviću]], [[Cvijetko Popović\|Cvijetku Popoviću]], [[Miško Jovanović\|Mišku Jovanoviću]] i [[Veljko Čubrilović\|Veljku Čubriloviću]]. Svakome od njih bilo je zapovjeđeno ubiti [[Franjo Ferdinand\|Franju Ferdinanda]] kada dođe do mjesta gdje se nalaze. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-ugarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhititi prije nego što ispali hitac. Nakon saslušanja [[Gavrilo Princip\|Principa]] i [[Nedeljko Čabrinović\|Čabrinovića]], oni su odali svoje drugove u zavjeri koji su, osim Muhameda Mehmedbašića koji je uspio pobjeći u [[Kraljevina Srbija\|Srbiju]], uhvaćeni i osuđeni za ubojstvo i izdaju. ~~General~~Šef vojne obavještajne službe Kraljevine Srbije [[Dragutin Dimitrijević Apis~~\|Dimitrijević~~]] je kontrolirao organizaciju [[Mlada Bosna]] koja je izvršila atentat. Mehmedbašić prebjegao je k njemu i uz njega ostao do samog kraja. Mehmedbašićeva trasa bijega bila je iz [[Sarajevo\|Sarajeva]] pa preko [[Hercegovina\|Hercegovine]] u [[Kraljevina Crna Gora\|Crnu Goru]] i na kraju [[Kraljevina Srbija\|Srbija]]. Došao je do čina potporučnika u Vojsci Kraljevine Srbije. Bio na velikom povlačenju srpske vojske kroz Albaniju. Otišao na [[Solunsko bojište\|Solunsko bojište]]. U [[Solun]]u je završio u zatvor. Sudilo mu se na [[Solunski proces\|Solunskom procesu]]. Optužen je za urotu protiv kralja [[Aleksandar Karađorđević\|Aleksandra Karađorđevića]]. Osuđen je na 15 godina zatvora. Odrobijao je dvije godine. Kaznu je prekinulo osobno pomilovanje od samog kralja, koji mu je uz to i darovao lijepu kuću na [[Ilidža\|Ilidži]]. Uz ideju srpstva ostao je snažno vezan. Svojoj djeci nije dao muslimanska imena, nego Zoran, Nada, Vladimir i Velimir. Sam je ostao odan ~~islamu~~Islamu do smrti.<ref name="slobodna hercegovina"/> U [[Nezavisna Država Hrvatska\|NDH]] je odmah uhićen [[1941.]] godine jer je bio velikosrpski terorist i vlastima sumnjiv element. Umro je [[29. svibnja]] [[1943.]] u [[Sarajevo\|Sarajevu]]. Prije smrti izrazio je želju da ga pokopaju u [[Vidovdanska kapela\|Vidovdanskoj kapeli]] s [[Mlada Bosna\|Mladobosancima]], no [[Srpska pravoslavna crkva]] to nije odobrila jer nije bio kršćanin, već musliman. Zato je pokopan na groblju najbližem Vidovdanskoj kapeli, na muslimanskom groblju na [[Butmir]]u.<ref name="slobodna hercegovina"/>

Muhamed Mehmedbašić: razlika između inačica