Edward Elgar: razlika između inačica

'''Sir Edward Elgar''' ([[Lower Broadheath]], [[2. lipnja]] [[1857.]]<ref>[http://www.elgar.org/2english.htm www.elgar.org – Ian Lace: »Sir Edward Elgar. A Short Biography«], pristupljeno 23. veljače 2014.</ref> – [[Worcester]], [[23. veljače]] [[1934.]]) bio je jedan od najpoznatijih i najznačajnijih [[Engleska|engleskih]] [[skladatelj]]a u razdoblju kasnoga [[Romantizam|romantizma]]. Za razliku od suvremenika, Elgar se nije nadahnjivao engleskim [[folklor]]om ni engleskom glazbenom prošlošću,<ref name=PG>J. Andreis: ''Povijest glazbe 3'', str. 361</ref> nego se u stvaralaštvu više oslanjao na vlastito glazbeno iskustvo i skladateljske uzore, posebice [[Schumann]]a, [[Brahms]]a, [[Liszt]]a, [[Wagner]]a i [[Richard Strauss|Richarda Straussa]]. Bio je uglavnom samouk: u mladosti je naučio svirati [[glasovir]], [[violina|violinu]] i [[fagot]], a kao [[dirigent]] [[Pjevački zbor|zborova]] i amaterskih instrumentalnih sastava rano je svladao tehniku vokalnog i orkestralnog sloga. Mnogi ga glazbeni znalci smatraju majstorom [[Orkestracija|orkestracije]], a njegova su djela i danas dijelom standardnoga programa uglednih svjetskih [[orkestar]]a. Do ugleda je stigao postepeno, svraćajući na sebe pažnju engleske i međunarodne javnosti ponajprije svojim [[oratorij]]skim, a zatim i brojnim [[instrumentalna glazba|instrumentalnim djelima]]. Već od [[1897.]] smatrali su ga [[dvor]]skim skladateljem: [[plemić]]ki mu je naslov dodijeljen [[1904.]],<ref name=ME>J. Andreis: »ELGAR, Edward Sir« (u: ''Muzička enciklopedija'', sv. 1), str. 519-520</ref> a dvadeset godina poslije i službeno je bio proglašen ravnateljem Kraljevske glazbe ([[Engleski|engl.]] ''Master of the Kings Music'').<ref name="ReferenceA">L. Salter: ''Vodič kroz klasičnu glazbu'', str. 79</ref>

Skladateljsku su mu slavu najviše priskrbile ''Varijacije na originalnu temu'' (''Enigma-varijacije'') i oratorij ''Gerontijev san'' (engl. ''The Dream of Gerontius''). Od ostalih njegovih djela svakako valja spomenuti dvije simfonije, uvertiru ''Cockaigne'', ''Koncert za violinu i orkestar'', ''Koncert za violončelo i orkestar'', simfonijsku studiju ''Falstaff'', te popularnu ''Serenadu za gudače''.<ref name=ME/>