Streljivo od osiromašenog urana: razlika između inačica

|}

 

 

Komercijalno se U-238 koristi u [[civilno zrakoplovstvo|civilnom zrakoplovstvu]] u izradi [[zaštitne oplate|zaštitnih oplata]] zbog visokog [[zračenje|zračenja]], [[medicina|medicini]], pri crpljenju nafte, [[brodogradnja|brodogradnji]].

 

 

Streljivo od [[osiromašeni uran|osiromašenog urana]] je oklopnoprobijajuće streljivo čiji projektili sadrže osiromašeni uran, koji posjeduje manji udio [[Izotop|izotopa]] urana ²³⁴U i ²³⁵U nego prirodni uran. Usljed velike gustoće (18,95 g/cm³) i čvrstoće uranovih legura, njegova streljiva razvijaju veliku probojnost oklopa prilikom pogodka u cilj.

Prema testovima vojske SAD-a [http://www.friedenskooperative.de/themen/gifte-07.htm]18-70% DU-streljiva izgara i [[oksidacija|oksidira]] u ektremno male čestice. 120 mm [[granata]] stvara 900-3.400 g uranove oksidacijske prašine. Ovi [[aerosol]]i sastoje se od 50-96% udišnih čestica, a od kojih opet 52-83% se ne mogu u plućima razgraditi, tj. ostaju u njima duži vremenski period. Uranova streljiva najčešće nalaze primjenu kod tenkova, automatskih topova kao i [[krstareći projektil|krstarećih projektila]] (cruise missile).

 

 

Pored uništavajućeg efekta uran je opasan zbog njegove [[radioaktivnost]]i i kemijske otrovnosti.

 

 

Osiromašeni uran koji ima [[specifična aktivnost|specifičnu radioaktivnost]] <!-- valjda specifičnu radioaktivnost?? --> od cca. 15 [[Bq]]/mg (+ dodatno još cca. 25 Bq/mg od raspadajućih čestica) slabo je radioaktivan. Ipak doza koja duže vremenski djeluje može oštetiti [[DNK|DNA]] i izazvati [[rak (bolest)|rak]]. U [[pluća|plućima]] čestice mogu izazvati lokalno povećano zračenje upravo kroz alfa zrake. O rezultatitma štetnosti relativno slabog radioaktivnog zračenja postoji nejedinstvo.

Uran djeluje kemijski kao i ostali teški metali i šteti kao otrov razmjeni materije unutarnjih organa, posebno bubrega. Kemijska otrovnost od posebnog je značenja u prvim tjednima nakon zagađenja većim količinama urana.

 

 

Nedirnuto streljivo ne predstavlja nikakvu opasnost, jer metalni mantil oko nje spriječava toksično djelovanje oko njega. Glavna kritična točka je da se prilikom zabijanja streljiva u čvrsti cilj stvara aerosol čestica od finog urana i uranovog oksida koje može duboko dospjeti u dišne puteve ili prehranom u [[krv]]. Najveći dio čestica (90%) biva prema podacima [[WHO|WHO-a]][http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs257/en/] u roku par dana odstranjen iz krvi, a 98% urana koji je dospio hranom organizam odstrani, a da ne dospije u [[krv|krvne putove]]. Međutim, nerazgrađene čestice mogu se do 8 godina nastaniti u plućima i tamo izazvati lokalno povećano zračenje.

Potencijalnu opasnost predstavljaju i projektili u zemlji koji u roku od 5 do 10 godina potpuno koroziraju i tako uranijom zagađivaju vode. Krajem 2000. godine provedena mjerenja od IAEA u bivšoj Jugoslaviji, pokazala su minimalno povećanje koncentracije uranija u vodama u usporedbi s prirodnim vrijednostima. 2003. godine prema izvještaju [http://postconflict.unep.ch/publications/BiH_DU_report.pdf]UNEPA-a (United Nations Environment Programme), pronađen je u Bosni i Hercegovini osiromašeni uranij u zraku, vodi za piće i u zemji. S tim u vezi preopručuje se višegodišnji nadzor uzimanjem uzoraka vode, a u međuvremenu upotreba drugih izvora vode.

 

 

O stvarnom rasponu opasnosti postoji nejedinstvo. Protivnici ovog streljiva, kao organizacija “Liječnici za sprječavanje nuklearnog rata” upozoravaju, da uranijsko streljivo izaziva karcinome, deformitete i posljedice kao što je “Sindrom Zaljevskog rata”. Prema njima, statistike prikazuju osjetan rast oboljenja kože i pluća u ratom zahvaćenim područijma.

Usljed povećanog broja oboljenja karcinoma vojnika [[NATO|NATO-a]] i drugih snaga, koji su bili stacionirani u bivšoj Jugoslaviji, pojavio se krajem prosinca 2000. g. pojam [[Balkanski sindrom|“Balkanski sindrom”]]. Među najvećim brojem smrtnih slučaja su vojnici iz [[Italija|Italije]], [[Belgija|Belgije]], [[Španjolska|Španjolske]], [[Portugal|Portugala]]… Većina zemalja provela je svoje vlastite studije s ciljem utvrđivanja povezanosti oboljenja i smrtnosti s vojnom službom.

 

 

Prema podatcima organizacije WISE (World Information Service on Energy)[http://www.wise-uranium.org/ ] iz 1999. g. u prvom [[Zaljevski rat|Zaljevskom ratu]] od 17.01. - 28.02.1991. godine ispucano je 851.000 streljiva iz zrakoplova tipa [[A-10]] i [[8B-Harrier]] i najmanje 9.600 streljiva iz tenkova [[M1]]/[[M1A1]] i dr. Prema toj studiji ukupno je upotrijebljeno 324,6 tona osiromašenog uranija.

Drugi izvori ([http://www.ratical.org/radiation/vzajic/] V.Zajić 1999.) navode jos veće brojke, tj. 940.000 malokalibarskog streljiva iz brobenih zrakoplova i 14.000 velikokalibarskih streljiva iz tenkova.

 

 

Uranijska municija u ratu u Bosni i Hercegovini upotrijebljena je protiv snaga Vojske RS 05.08.1994. i 22.09.1994. kao i u periodu od 20.08.1995. do 14.09.2005. Ukupno je ispucano cca. 10.800 komada streljiva, što odgovara cca. 2,9 tona uranija [http://www.antimilitarismus-information.de/ausgaben/2001/2-01_3.pdf]. Tek 1999. [[SAD]] su službeno priznali upotrebu tog streljiva u Bosni i Hercegovini.