Autoportret: razlika između inačica

Novovjeki razvitak slikarske i kiparske umjetnosti u našoj domovini donosi čitav niz autoportreta naših umjetnika i likovnih radnika. Od [[Vjekoslav Karas|Karas]]a do najmlađih postoje gotovo od svih redom autoportreti. I oni najneznatniji likovni radnici držali su da im je dužnost da svoja lica spase za vječnost. Među tim ostvarenjima ponajviše je takvih, koji imadu vrijednost kulturnohistorijsku, manje ih ima značajnih likovno, a najmanji je broj onih, koji su bilo psihološkog bilo autobiografskog značenja. Svakako se ističu neki naročito, od starijih autoportreta [[Ferdo Quiqerez|F. Quiquereza]]. On je slikao sebe kao Sv. Jurja u crnogorskom ruhu. Imamo i a. "assistenze", tako kod [[Celestin Medović|Medovićevih]] slika u palači Odjela za prosvjetu u Zagrebu. Lik s prvog plana na slici Splitski sabor je lik samog Medovića. [[Oton Iveković|Iveković]] je sebe naslikao u svojim nekim kompozicijama, isto je tako sebe J. Kljaković naslikao na svojoj freski Mojsija u [[zagreb]]ačkoj crkvi Sv. Marka, kao i na dekoraciji u Trgovinskoj komori. Likovno se osobito ističu autoportreti M. Kraljevića ssa psom (Strossmayerova galerija) i autoportret s lulom (Salon Ulrich). Autoportret Josipa Račića je jedinstven psihološki portret, koji je likovno na visokoj razini, a psihološki opet kao da svojom dubokom i teškom sumornošću zbijeno priča kratki i tragični put te izvanredne svijesti i darovitosti. Među mnogim autoportretima kasnijih generacija valja napose istaknuti autoportrete Uzelca. Autobiografskog značenja su autoportreti Ljube Babića od 15. do 50. godine u nekih 20 varijanata. I Šulentić, Miše, Tartaglia, Junek i drugi, pogotovu Becić izrađuju od vremena na vrijeme svoje likove, koji su likovno zanimljivi, a da ne ulaze u psihološki kompleks. Međunarodno priznanje su stekli autoportreti u bronci [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]] i Tome Rosandića, toliko karakteristični po gesti.