Tomislav Maretić: razlika između inačica

U [[20. stoljeće|20. stoljeću]] su stvorena remek djela hrvatske književnosti svjetskoga ranga na kajkavskom i čakavskome narječju ([[Miroslav Krleža]], [[Vladimir Nazor]]), a ta su narječja prodrla u hrvatski standardni jezik Maretićevim otporima usuprot; hrvatska jezična kultura je apsorbirala stariju jezičnu i književnu baštinu ([[Marko Marulić]], [[Hanibal Lucić]], [[Marin Držić]], [[Ivan Gundulić]], [[Andrija Kačić Miošić]]) koju je Maretić potiskivao i umanjivao, držeći ju (s pravom) zaprjekom ''"hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu"''; novotvorenice, od [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]] do [[Tomislav Ladan|Tomislava Ladana]], neiskorijenjivi su dio hrvatskoga jezika - opet u suprotnosti s glavnim Maretićevim jezikoslovnim predodžbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnoga sustava škole hrvatskih vukovaca (a napose Maretića), temeljen na mladoslovničarskoj filologiji, zamijenjen primjerenijim suvremenim pristupom strukturalne lingvistike ([[Dalibor Brozović]], [[Radoslav Katičić]], [[Stjepan Babić]]).

 

 

*Lekcionarij Bernarda Spljećanina, izdao T. Maretić, JAZU, 208 str., Zagreb, 1885