Bugojno: razlika između inačica

Bugojno se formiralo u srednjem vijeku. Niklo je na lijevoj obali Vrbasa, od davnina poznatoj kao žitorodnoj. Ulogu žitnice izgubilo je tek poslije drugoga svjetskog rata.<ref name="nazivi">(srp.) [https://www.bugojno-danas.info/nazivi-za-bugojno-kroz-vrijeme-zitograd-pucograd-kokangrad/ Bugojno Danas] [[Viktor Dundović]]: ''Nazivi za Bugojno kroz vrijeme: Žitograd, Pucograd, Kokangrad…'' 11. ožujka 2017. (pristupljeno 9. travnja 2020.)</ref> Teritorij grada Bugojna nalazio se u starohrvatskoj državi u Uskopaljskoj župi. Pogranični grad hrvatsko-ugarske države s dukljanskom državom 1102. godine. Oko 1300. bugojanski kraj je na razmeđu [[Donji kraji|Donjih kraja]] i Bosne pod hrvatskim banom Pavlom Šubićem. Nakon [[Zadarski mir|Zadarskog mira]] 1358., bugojanski kraj pripada [[Bosanska biskupija|Bosanskoj biskupiji]], i Kaločkoj nadbiskupiji u Hrvatskm kraljevstvu i dijelu Hrvatsko-Ugarske države. 1375. unutar bugojanski kraj pripada kustodiji bosanskoj unutar Bosanske vikarije. 1412. kraj je granično područje posjeda Hrvoja Vukčića Hrvatinića i posjeda pod izravnom vlašću bosanskih feudalnih vladara. Još u vremenima srednjovjekovne srednjovjekovne Bosne, ovdje su djelovali [[bosanski franjevci|franjevci]]. Puno toga ukazuje na postojanje [[Franjevački samostan u Veseloj Straži|franjevačkog samostana]] u Veseloj Straži (danas Vesela kod Bugojna) u 15. stoljeću.<ref name="bosna srebrena">[https://web.archive.org/web/20160915015124/http://bosnasrebrena.ba/v2010/samostani-i-zupe/samostansko-podrucje-fojnica/bugojno.html Franjevačka provincija sv. Križa Bosna Srebrena] ''Bugojno – župa sv. Ante Padovanskoga '' (arhivirano 15. rujna 2016., pristupljeno 1. studenoga 2018.)</ref> Kod lokacije Seone je 18 stećaka.<ref name="lupiga"/>

Nakon [[Zaposjedanje BiH 1878.|zaposjedanja BiH]], sagrađene su katolička [[Crkva sv. Ante Padovanskog u Bugojnu|Crkva sv. Ante Padovanskog]], [[crkva sv. Ilije Proroka u Bugojnu|crkva sv. Ilije Proroka]] i [[crkva Prečistog Srca Marijina u Bugojnu|crkva Prečistog Srca Marijina]]. <ref name="TZSB"/> Župna crkva je bazilikalnog tipa i najveća je u Bosni uz tolišku.<ref name="bosna srebrena"/> Popisom 1879. godine utvrđeno je da je ovdje bilo oko 2,5 tisuća pravoslavnih, manje nego katolika i muslimana. <ref name="Politika">[http://www.politika.co.yu/rubrike/exyu/Ni-Titove-vile-nisu-izdrzale.lt.html Politika] Slaviša Sabljić: Ni Titove vile nisu izdržale. </ref> Gradnja sadašnje župne crkve započela je godine 1879. što je potrajalo dugo vremena. Crkva je pokrivena 1886. godine. Po svojoj arhitekturi ona slijedi bazilikalni tip crkve. Po dimenzijama je, uz tolišku, najveća u Bosni. Zvonik je znatno kasnije izgrađen.<ref name="bosna srebrena"/>

S Austro-Ugarskom došla je i ravnopravnost građana. 20. svibnja 1886. prvi put je zasjedalo Općinsko vijeće Bugojna, u kojem su sudjelovali predstavnici svih naroda koji su u to vrijeme živjeli na području Bugojna. To je prvi oblik parlamentarizma, demokracije i političkog djelovanja kroz državne institucije sustava u bugojanskoj općini. 19. svibnja 2008. donesena je odluka da se 20. svibanj obilježava kao Dan općine Bugojno.<ref>[https://www.bljesak.info/vijesti/flash/bugojno-je-uvijek-bilo-mjesto-okupljanja-i-bosnjaka-i-hrvata-i-srba/273590 Bljesak.info] ''Bugojno je uvijek bilo mjesto okupljanja i Bošnjaka i Hrvata i Srba Obilježen 20. svibanj - Dan općine Bugojno '' 20. svibnja 2019. (pristupljeno 24. siječnja 2020.)</ref> Austro-Ugarska shvaćala je nužnost izgradnje prometne infrastrukture<ref name="ukinuta"/> radi aktiviranja ekonomski, kulturno i civilizacijski zaostale pokrajine. Radi eksploatiranja sirovina, podizanja kvalitete života stanovništva, omogućavanja uvođenja i korištenja suvremenih civilizacijskih tekovina, ubrzano su gradili prometnice i i željezničke pruge. Zadnjih desetljeća Monarhije kad se osjećala neminovnost novog velikog rata, motive i sredstva iznašlo se zbog vojnih potreba.<ref name="ZDAržano"/>

Početkom [[1891.]] ministar financija [[Benjamin Kallay]] pokrenuo je pitanje gradnje uskotračne željezničke pruge iz doline rijeke Bosne preko Travnika, Donjeg Vakufa i Bugojna do bh.-dalmatinske granice sa krakom od Donjeg Vakufa do Jajca. Željeznička pruga, čije se dionice gradile etapno, bila je zemaljsko vlasništvo, pod upravom Direkcije bosanskohercegovačkih državnih željeznica.<ref name="novum">(boš.) [https://novum.ba/vijest.php?id=33708 Novum.ba] ''Obilježavanje 125 godina od puštanja u rad pruge Travnik-Bugojno ''. 10. listopada 2019. (pristupljeno 20. travnja 2020.)</ref> Izgradivši prugu Bosanski Brod – Sarajevo prišlo se izgradnji 70 km dugog kraka Lašva – Bugojno u dužini 70 km.<ref name="pruga"/> Etapa od Lašve do Travnika dovršena je [[1893.]] godine.<ref name="pruga"/> Puštena je u promet [[26. listopada]] 1893. godine<ref name="ukinuta">(boš.) [http://www.historija.ba/d/249-ukinuta-pruga-donji-vakuf-bugojno-gornji-vakuf/ Historija.ba] ''Ukinuta pruga Donji Vakuf - Bugojno - Gornji Vakuf'' (pristupljeno 20. travnja 2020.)</ref> i zatim se prešlo na dionicu od Travnika prema Bugojnu.<ref name="pruga">(boš.) [https://www.bugojno-danas.info/pise-senad-jusic-cupo-dolazi-nam-zeljeznica/ Bugojno danas] Senad Jusić Čupo: ''Dolazi nam željeznica'' 14. listopada 2019. (pristupljeno 20. travnja 2020.)</ref> 21. veljače 1894. godine, pola stoljeća nakon osnutka župe, župnik fra Mijo Batinić poziva [[sestre milosrdnice]] u župu Bugojno, na što se one odazivaju. Odmah su otvorlie osnovnu školu gdje su bile učiteljice. Škola je proradila 4. ožujka 1894., a sljedeće školske godine i Zabavište, zatvoreno godinu poslije.<ref name="milosrdnice"/> 14. listopada iste godine, svečano je puštena u rad dionica 40,8 km duge uskotračne pruge Travnik – Bugojno. Vlak se zaustavljao na postajama Travnik, Turbe, Komar, Oborci, D.Vakuf, Kopčić i Bugojno. Uz slavlje prva lokomotiva ušla je u bugojansku željezničku postaju. <ref name="pruga"/> S Jajcem je Bugojno spojeno prugom 1. svibnja 1895. godine.<ref name="ukinuta"/> Dionica je vodila preko prijevoja [[Komar (prijevoj)|Komara]]. Za potrebe ove pruge nabavljena je posebna lokomotiva sa zupčanicima.<ref>(boš.) [http://muzejtravnik.ba/parni-voz-ciro/ Zavičajni muzej Travnik] ''Parni voz “Ćiro”'' (pristupljeno 20. travnja 2020.)</ref> Planiralo se povezati prugom od Bugojna dalje prema Dalmaciji. Politička previranja odgađala su izgradnju pruge prema [[Aržano|Aržanu]],<ref name="pruga"/> čime bi se spojili s drugom dalmatinskom prugom, [[Željeznička pruga Split – Sinj|Split - Sinj]], isplaniranu zakonom o dalmatinskim željeznicama [[1873.]] godine. Bila je pripremljena dokumentacija trase izgradnje za prugu Split - Bugojno. Odvojak pruge prema Sinju iz Splita išao bi do Aržana, a onda smjerom Livno - Bugojno prema Sarajevu. Visoka cijena ulaganja također je doprinijela odgađanju projekta. Ni pruga od luke u Splitu prema Sinju nije bila napravljena. Tek 21. prosinca 1898. Carevinsko vijeće Zakonom o željeznicama nižeg reda ovlastilo je vladu da o državnom trošku izgradi prugu od lučkog grada Splita do zemaljske granice kod Aržanog s ogrankom Dugopolje - Sinj, ministar željeznica Wittek 1901. ponovo je urgirao i tek je [[1903.]] napravljena pruga Split - Sinj. Nikad nije u potpunosti realizirana dionica od Bugojna do Splita, koja je izvorno trebala ići kako preko Sinja tako i preko Aržana.<ref name="ZDAržano">[http://www.zdarzano.com/page.asp?id=97 Zavičajno društvo Aržano] Vinko Lončar: ''Željeznička pruga Split-Dugopolje-Aržano- Livno-Bugojno'' (pristupljeno 20. travnja 2020.)</ref>

Gradnja je napokon počela 1913. gradnjom [[tunel]]a ispod [[Stožer (planina u BiH)|Stožera]] s bugojanske i kupreške strane. Radove je prekinulo izbijanje svjetskog rata.<ref name="pruga"/> Kasnije se u potpunosti distanciralo od izgradnje veze Sinj - Bugojno.<ref name="ZDAržano"/>

[[3. listopada]] [[1945.]] godine puštena je u promet pruga od Bugojna do Uskoplja.<ref name="ukinuta"/>

Zbog tradicije uzgoja žita imao je nadimak ''Žitograd''. Ulogu žitnice izgubilo je tek poslije rata. U sveopćoj industrijalizaciji tvornice i poduzeća istisnule su žitnicu. Intenzivna industrijalizacija doista je zaposlila skoro 20.000 radnika. Jedna od prvih poslijeratnih tvrtki u vrijeme kad se sprovodila [[kolektivizacija]] zvala se [[Žitorod]], po staroj bugojanskoj tradiciji uzgoja žita. Godine 1950. Titovom odlukom krenula je gradnja vojne tvornice ''Slavko Rodić''. U njoj su se proizvodile uz ostalo i protutenkovske mine, čija je oznaka bila SRB (Slavko Rodić Bugojno). Od čestih ispitivanja razornosti na poligonu u Mačkovcu detonacije su odjekivale po Bugojnu. Od tih detonacija potječe nadimak za Bugojno ''Pucograd''.<ref name="nazivi"/>

[[28. svibnja]] [[1972.]] godine ukinuta je pruga Donji Vakuf – Bugojno – Uskoplje.<ref name="ukinuta"/>

Najveći gospodarski i društveni procvat doživio je poslije drugog svjetskog rata. Osobito je bio veliki rast 1970-ih i 1980-ih godina.<ref name="TZSB"/> 1974. godine na čelo općine došao je [[Stjepan Domaćinović]] zvani Kokan, koji se već dokazao uspješnim vođenjem [[Špedicija Bugojno|Špedicije]], koja je postala najveći cestovni autoprijevoznik u SFRJ. Zbog meteorskog uspona grada u njegovom mandatu u gospodarstvenom, infrastrukturnom, urbanističkom, kulturnom, političkom, športskom smislu, i životnom standardu, grad je ponio nadimak ''Kokangrad''. Mladi su ostajali, intelektualci i ini stručnjaci vraćali su se sa studija iz drugih sredina i zapošljavali su se u gradu, stručnjaci iz drugih krajeva države dolazili su raditi u Bugojno, koji je bio najrazvijenija općina u BiH i peti grad po razvijenosti u SFRJ, a omjer zaposlenih prema broju stanovnika bio je najbolji u Bugojnu, koje tada ničim nije oskudijevalo. Kako su se mladi praktično odmah zapošljavali, mogli su sklapati brakove, zasnovati obitelj, dobiti društveni stan pa je ubrzo više od pola grada bilo u dobnoj skupini do 25 godina.<ref name="nazivi"/> U svezi s time je izgradnja zvonika na katoličkoj crkvi pod konac sedamdesetih godina. Dogradnja katoličke crkve ostavila je traga. Tad je postalo najrazvijenija općina u BiH. Zasluga je bila što su visoko kotirani u tadašnjoj vlasti bila dvojica Bugojanaca, [[Hrvoje Ištuk]] i predsjednik tadašnjega Saveznog izvršnog vijeća [[Branko Mikulić]]. Grad se širio, napredak je bio svakodnevan, neprekidno se gradilo.<ref name="školske zgrade">[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000621/herceg-bosna.htm Slobodna Dalmacija] Milo Jukić: ''Bošnjačkoj djeci deset školskih zgrada, a hrvatskoj samo jedan - župni ured(!)'', 21. i 22. lipnja 2000. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)</ref> Zbog brojnih kulturnih spomenika i gradskih ukrasa, a i zbog najveće katoličke crkve u BiH, crkve sv. Ante, nosila je nadimak ''Mali Rim''.<ref name="nazivi"/>

Bile su mnoge tvornice i sve iz Bugojna bilo je zapošljeno. Bugojanski lobi, neformalno udruženje gradana, uz Branka Mikulića na vrhu, bila je piramida s članovima razasuta po zajednici općina, meduprostor su popunjavali republički moćnici. Tu je bio lukavi gradonačelnik [[Stjepan Domaćinović Kokan]],<ref name="Kunemo"/> [[Rafael Primorac]], [[Rodoljub Mikulić]] i drugi.<ref>[http://www.infobiro.ba/article/302945 Infobiro.ba] Neven Anđelić: ''O njemu je rijeć'', Naši dani, 18. ožujka 1989. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)</ref> U Bugojnu su djelovale vojne tvornice Slavko Rodić,<ref>[http://foto.mij.rs/site/gallery/17573/photo/122 Fototeka Muzeja istorije Jugoslavije] ''Poseta izložbi vojne industrije u preduzeću "Slavko Rodić" u Bugojnu 5. studenoga 1976.'' Na slici: Milanko Renovica, [[Tihomir Vilović]], Ratko Dugonjić, Dušan Vujatović, Abaz Deronja, Stane Dolanc, Ratko Svilar, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Džemal Bijedić, Rafael Primorac. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)</ref> - jedno od najvećih vojnih poduzeća u oblasti namjenske industrije<ref name="Politika"/>, pisaćih strojeva, obuće, kože i tekstila, prehrambena, kovinska industrija, građevinska i šumska poduzeća, hotelsko poduzeće i bogato lovište Koprivnica. Domaći su isticali da je spretni bugojanski lobi uspješno iskoristio Titovu strast za lovom da bi izborio povlastice za svoj grad.

Kod Srba prevladava uvjerenje da su oni podigli Bugojno "do jednog od privrednih čuda bivše domovine". U Bugojnu je svaki četvrti stanovnik bio zaposlen. Prema srpskim izvorima, iako je muslimansko stanovništvo bilo u većini, Hrvati su u Bugojnu bili važniji. Bugojno su tad zvali "mali Rim" i glavnu riječ su Partiji odani kadrovi Branko Mikulić, Rafael Primorac i Hrvoje Ištuk, koji su Titu podigli dvije vile.<ref name="Politika"/>

U Bugojnu su prvo muslimani stvorili ogranak SDA, zatim Hrvati HDZ-a, a Srbi su bili zadnji sa SDS-om. Podjelom vlasti nakon izbora Srbi su dobili samo mjesto potpredsjednika Skupštine i direktora Uprave prihoda pa su početkom veljače 1992. proglasili Srpsku Općinu Bugojno.<ref name="Politika"/>

Titove vile srušene su početkom rata. Pokradeni su namještaj i umjetnine, navodno je iz Titovih vila ukradeno više od 15 milijuna njemačkih maraka. Navodno je HVO "odradio" Goricu, a Srbi Koprivnicu.<ref name="Politika"/>

Srbi iz Čipuljića i Bugojna su 27. svibnja otišli van preko Mandalca, Garačkih podova i Stožera. Nažalost u tjednima poslije dogodili su se zločini nad srpskim civilima, a u srpskim medijima optužuju Hrvate. Prema srpskim navodima, kuću u Novom naselju Hrvati i muslimani bili su pretvorili u logor. <ref name="Srbijadanas">(srp.) [https://www.srbijadanas.com/vesti/info/zasto-svet-cuti-o-pokolju-srba-u-bugojnu-1992-zive-ih-spaljivali-i-sekli-sekirama-2018-02-21 Srbija danas] Dušan Marić: ''ZAŠTO SVET ĆUTI O POKOLJU SRBA U BUGOJNU 1992: Žive ih spaljivali i sekli sekirama!'' 21. veljače 2018. (pristupljeno 30. prosinca 2019.)</ref>

Tu činjenicu Srbi zaboravljaju. Optužuju da su Hrvati i muslimani još na početku rata u Bugojnu srušili sve što bi makar i malo podsjećalo na Srbe, kao Srpski dom te oko tisuću i pol obitlejskih kuća i pratećih objekata te sedamnaest sela bugojanske opštine, u kojima su živeli samo Srbi, gdje ih danas više nema. Osobito ističu da su tog rujna Hrvati i muslimani zajedničkim snagama ("braća po zastavi koji su simbolično vezali"), sravnili sa zemljom crkvu Pokrova Presvete Bogorodice u Bugojnu, te tri škole u naseljima u kojima su živeli isključivo Srbi.<ref name="Politika"/> Kako srpski agresor zauzima općinu sjeverno od Bugojna, Donji Vakuf, deseci tisuća muslimanskih izbjeglica slijevaju su u njega, što će kasnije biti jedan od uzroka hrvatsko-muslimanskog [[Bošnjačko-hrvatski_sukob:_Prozor-Rama,_Uskoplje_i_Bugojno#Bugojno|sukoba]] u tom gradu. Taj veliki broj muslimanskih izbjeglica iz općina [[Jajce|Jajca]], koje je olako palo zbog glupih nesloga, i [[Donji Vakuf|Donjeg Vakufa]] poremetio je etničku neravnotežu između Muslimana i Hrvata. Istovremeno u izbjeglištvo odlazi velik broj žene i djece bugojanskih Hrvata te manji broj Muslimana. Do pogoršavanja odnosa između Hrvata i Muslimana dolazi u svim općinama s mješovitim stanovništvom, pa tako i u Bugojnu. Proglašenjem [[Hrvatska zajednica Herceg-Bosna|Hrvatske zajednice Herceg-Bosna]] (HZ HB), Bugojno je, unatoč relativnoj bošnjačkoj većini, uvrštena u njen sastav, a Muslimani ne prihvaćaju tu odluku pa na terenu postoje usporedne hrvatske i muslimanske vlasti. Dok u drugim općinama Srednje Bosne i Hercegovine ([[Prozor]], [[Uskoplje]], [[Novi Travnik]], [[Travnik]], [[Vitez (BiH)|Vitez]], [[Busovača]], [[Mostar]]) u prvoj polovici 1993. započinje hrvatsko-muslimanski sukob, u Bugojnu vlada relativni mir, kojeg narušavaju pojedinačni incidenti.

Do lipnja 2000. u Bugojno se vratilo oko 5 tisuća Hrvata, a još oko 12.500 prijavilo se na povratak. Bugojno je ipak pod svojevrsnim sankcijama zbog skrivanja sudbine 21 Bugojanca. Srbi su do rata uglavnom živjeli u gradskim naseljima Čipuljić i Sultanovićima. U okolnim selima bilo je Srba u Kopčiću i Vedrom Polju. Za povratak Srba djeluje Udruženje građana srpske nacionalnosti "Povratak". Do rata su Srbi najviše bili zaposleni u vojnoj industriji.<ref name="školske zgrade"/> Danas ih je tek nešto više od 250 Srba u Bugojnu. 90 posto povratnika je starije od šezdeset godina, a ostali su se rasuli po svijetu. U Republici Srpskoj i Srbiji je oko 5,5 tisuća Srba iz Bugojna, po 300 u Americi i Australiji, a sedmoro ih je u Saudijskoj Arabiji.<ref>Slavko Zubić: ''I Srbi su živjeli u Bugojnu''. Biblioteka Srbistika. Miroslav, 2009. {{ISBN|8670561123}}, 224 str.</ref><ref name="Politika"/> Srbi su na temeljima porušene pravoslavne crkve podigli novu crkvu. Kad su počeli dolaziti u nju, zapaljena je. Šteta je sanirana, ali su ju vandali onda obili.<ref name="Politika"/>

U usporedbi s obližnjim Uskopljem i Donjim Vakufom, za koje je Bugojno nekad bilo metropola, Bugojno je unazađeno. Ono po čemu je Bugojno bilo prepoznatljivo ugašeno je i nema nijedne tvornice. Dok se u tim gradovima vidi promjena nabolje, čak i u Uskoplju gdje je fizička podjela uvijek bila prisutna, nasuprot Bugojnu gdje je sve bilo izmiješano. <ref name="Svjetlo riječi"/> Nekadašnji gospodarski div Slavko Rodić, u koji se prije smjelu ući samo uz posebna dopuštenja i propusnice danas je zapušten i u tvornički kompleks nekontrolirano se ulazi te se krade sve što dođe pod ruku, a slično je i u brojnim drugim poduzećima.<ref name="Politika"/>

Zbog obilja spomenika i urbanih dekorativnih elemenata grad je nekad nosio nadimak ''Mali Rim'':<ref name="nazivi"/>