Pitanje naziva bošnjačkog jezika: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
→Povijest: Dodan sadrzaj Oznake: uklonjeno uređivanje mobilni uređaj m.wiki hr-bs |
m uklonjena promjena suradnika Djaksolina (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnice The Yennefer Oznaka: brzo uklanjanje |
||
Redak 1:
{{esej}}{{NPOV/provjeriti|autor=Mir Harven}}
'''Bosanski jezik''' je u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom [[Bosna|Bosnom]].
== Povijest ==
Najstariji spomeni [[Slavenski jezici|slavenskoga jezika]] u Bosni potječu iz razdoblja zreloga srednjovjekovlja i rijetki su. U većini je jezik nazvan slavenskim imenom, uz manji broj izuzetaka: u nekoliko njih je pismo, a možda i jezik nazivan srpskim (dio povelja [[Kotromanići|Kotromanića]], nastalih pod utjecajem srpske kancelarije), te hrvatskim (na latinskom, u jednoj povelji bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana Kotromanića]]), te bosanskim (u jednom notarskom spisu grada [[Kotor]] iz 1436. godine). No, broj je zapisa, u kojima je spomenuto ime jezika, u razdoblju prije [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|turskoga osvojenja Bosne]] (1463. nadalje), vrlo malen. Od 15. stoljeća, kada počinje vjersko-narodnosna diferencijacija na temeljima triju konfesija: katoličke, pravoslavne i islamske, počinje frekventnija uporaba pojma «bosanski jezik», i to različitim načinima-kako u trima etničko-civlizacijskim krugovima, tako i u inozemstvu.
Nekoliko je uzroka nazovislovnoj zbrci koja vlada u prikazima povijesti pojma «bosanski jezik». Jedan od glavnih je činjenica da se ime za stanovnika Bosne mijenjalo, sužavalo i širilo u opsegu označenoga. Prvotni je nazivak za stanovnika Bosne «Bošnj'anin», dok se u razdoblju ratova protiv turskih prodora pojavljuje ime «Bošnjak». Primjerice, u [[Marko Marulić|Marulićevoj]] pjesmi «[[:s:Molitva suprotiva Turkom|Molitva suprotiva Turkom]]», 1508. (?), nalaze se sljedeći stihovi: ''«Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci»''. Ovdje očito naziv «Bošnjak» označava kršćanskoga žitelja Bosne. No, naziv se proširio, poglavito od 17. stoljeća nadalje, i na islamizirano domaće pučanstvo, prvenstveno u osmanskim izvorima. Tako se do 19. stoljeća prepliću bar tri etno-konfesionalna značenja pojma «Bošnjak»: kršćanski stanovnik Bosanskoga ejaleta, islamizirani slavenski žitelj i, rijetko, bilo koji slavenski stanovnik na području koje je, uglavnom, pokrivalo staro bosansko kraljevstvo.<ref>[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8952 Bošnjaci] {{citat|Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.}}</ref> Situacija je još složenija s nazivom jezika, i tu se mogu identificirati sljedeće značajke:
*jer je ime zemlje bilo Bosna, a etnonim Bošnjak, u obliku pridjeva se nije, najčešće, pravila razlika između pojmova «bošnjački» i «bosanski».
*pojam «bosanski jezik» je često bio u porabi u hrvatskom kulturnom krugu, poglavito Dalmacije, Bosne i Slavonije, od 17. do 19. stoljeća. Upotrebljavan je kao označitelj narodnoga jezika ([[Matija Divković]]),<ref>[[Hrvatski biografski leksikon]] - [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4859 Matija Divković] {{citat|Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao »pravim i istinitim jezikom bosanskim«, »jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori«, jezikom »naškim«.}}</ref> [[Štokavsko narječje|štokavskoga narječja]] ([[Junije Palmotić]], vjerojatno i [[Jakov Mikalja]]), štokavsko-ikavskoga dijalekta ([[Bartol Kašić]], vjerojatno i Matija Petar Katančić). Uz najčešće ime za općehrvatski jezik, «slovinski» ili «ilirski», «bosanski» se uglavnom pojavljuje kao oznaka za štokavsko, i to štokavsko-ikavsko narječje, prema «dalmatinskomu» [[Čakavsko narječje|čakavskomu]], ili «dubrovačkomu» štokavsko-jekavskomu. U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka «slovinskoga ili ilirskoga jezika» koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam «bosanski» jezik pojavljuje u 10-20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije.
*nije poznato da je pojam «bosanski jezik» bio u upotrebi u srpskom ili pravoslavnom kulturnom krugu u razdoblju do standardizacije srpskoga jezika u 19. stoljeću
*u muslimanskom uljudbenom krugu naziv «bosanski jezik» se pojavljuje u rječniku Mehmeda Uskufija iz 1637., te u više djela aljamijado književnosti. Također, česta je pojava da se jezik naziva i «bošnjačkim» (o čemu je ostavio svjedočanstvo i [[Matija Mažuranić]]), dok se ne sreću dalmatinski, slovinski ili ilirski nazivi za ime jezika. Rjeđe je jezik nazivan hrvatskim, a u nazivu jednoga Uskufijeva djela i srpskim.
U 19. stoljeću došlo je do konačne standardizacije [[Hrvatski jezik|hrvatskoga]] i [[Srpski jezik|srpskoga]], kao i do nedoumica epitomiziranih u pojmu [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskoga]]. U početku [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine]] dominirali su pokušaji stvaranja bosanske nacije, kako bi se ta zemlja, koja je postala posebna aministrativna jedinica, izolirala od utjecaja iz Hrvatske i Srbije i spriječila ili odložila konačna nacionalna integracija [[Hrvat]]a i [[Srbi|Srba]]. Sukladno toj politici, službeni jezik je u toj pokrajini u zadnja dva desetljeća u školstvu imenovan bosanskim, što je izazivalo veliku iritaciju Srba i Hrvata jer su u toj jezičnoj politici gledali manevarski potez habsburškoga dvora protivan njihovim nacionalnim interesima. [[Bošnjaci]] [[muslimani]] su uglavnom, nakon potresa i kolebanja izazvanih prijelazom vlasti i odlaskom Osmanskoga Carstva iz BiH, prihvatili taj nazivak. Iako je u muslimanskome narodnome korpusu vladalo previranje, i iako se je veći dio muslimanske inteligencije nacionalno opredijelio u hrvatskom (a manji u srpskom) smjeru, među povjesničarima i etnografima prevladava mišljenje da je najveći dio muslimanskoga etnosa u Bosni i Hercegovinu ostao svjestan vlastite etničke zasebnosti- samo nije našao načina da svoj etnicitet artikulira na odgovarajući način. Razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća ključno je za recepciju pojma «bosanski jezik».
Taj je pojam, promoviran kroz učila i tisak koje je sponzoriralo namjesništvo, neko vrijeme forsirao upravitelj Bosne [[Benjamin Kallay]]. Neke od bizarnosti povezane s tom politikom su i pojava prve dosljedno fonološkim pravopisom pisane hrvatske gramatike, autor koje bijaše Sinjanin Frane Vuletić, a objavljena je 1880. pod nazivom «Gramatika bosanskoga jezika» (doživjela je više izdanja do 1911., uz promijenjeni naslov «Gramatika srpsko-hrvatskoga jezika»); političko-strukovna potpora nazivu «bosanski jezik» koju je, vođen problematičnim motivima, dao vodeći onodobni svjetski slavist [[Vatroslav Jagić]]. Sve ovo ne bi bilo vrijedno spomena, da nije rezultiralo sljedećim posljedcima: Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nacionalno su se emancipirali i na kulturnom polju, no, bliskost pučkih govora i pokušaji unifikacije standardnih jezika doveli su do križanca poznatoga kao [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]]; na terenu nije postojao ujednačeni standard, nego su publikacije bile pisane na srpskom, hrvatskom, te mješavinom tih dvaju jezika bez propisa o profilu «smjese»; kod Hrvata su nestala regionalna i nadnacionalna imena za jezik (bosanski, slovinski, ilirski, slavonski,..); kod bosanskih Muslimana, budućih Bošnjaka, jezično pitanje bilo je u drugom planu, a jezik je nazivan, koliko se može suditi po svjedočanstvima, bošnjačkim, bosanskim, srpsko-hrvatskim, hrvatskim, hrvatsko-srpskim i srpskim.
Vjerojatno najtrajnija je bila odbojnost koja se izgradila prema nazivu «bosanski jezik» kod Hrvata i Srba: oba su naroda doživjela Kallayevu jezičnu politiku kao udarac i nasilje protiv vlastitoga nacionalnoga bića. Srbi nisu imali tradiciju toga nazivka u svojoj kulturi, dok su ga Hrvati, među kojima je bila trajna i vjerojatno najzastupljenija među trima narodima koji nastavaju Bosnu i Hercegovinu, ostavili kao i druge predstandardne nazive (dalmatinski, slavonski, ilirski,..) kao dio svoje jezične povijesti, ali ne i sadašnjosti. Jezična situacija u BiH, obrađena na stranici o [[Prikaz povijesti jezika u Bosni i Hercegovini|jezičnopovijesnom razvitku u BiH]] prošla je kroz više faza, u kojima je u 20. stoljeću dominiralo posrbljivanje leksika i sintakse (kako u prvoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji), te učvršćivanje, često nametanjem, službenoga naziva «srpsko-hrvatski jezk» kao «zemaljskoga» ili državnoga jezika u Bosni i Hercegovini. Nazivi «bosanski jezik» i «bošnjački jezik» izgledali su zaboravljenima i anakronima, poput slavonskoga ili ilirskoga- sve dok ih [[raspad SFRJ]] i [[rat u Bosni i Hercegovini]] nisu izvukli iz naftalina i postavili u žarište žestokih sporenja.
== Pojam "bosanski jezik" i suvremena zbilja ==
|