Adam Mickiewicz: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m robot Mijenja: ka:ადამ მიცკევიჩი |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
[[Slika:Adam Mickiewicz.PNG|thumb|Adam Mickiewicz]]
[[Slika:Pan Tadeusz 1834.jpeg|thumb|Pan Tadeusz, 1834. godine]]▼
'''Adam Mickiewicz''' [adam mickjevič], ( [[24. prosinac]] [[1798]]. g. u Zaosie kod Nowogródeka, današnja [[Bjelorusija]] - [[26. studeni]] [[1855]]. g. [[Carigrad]]), [[Poljska|poljski]] pjesnik.
== Biografija ==
Podrijetlom je iz sitnoplemićke obitelji. Studirao je književnost u Vilnu, od 1819. – 1823. godine gimnazijski nastavnik u Kovnu. Stekao vrlo solidnu naobrazbu, dopunjujući je samoobrazovanjem u društvu prijatelja s kojima je osnovao Filomatsko društvo (1817.). Ondje je pisao prve pjesničke pokušaje u klasicističkom duhu. Odvojen od prijatelja, prolazio kroz krizu, potaknutu smrću majke te udajom M. Wereszczakówne, Maryle – objekta platonske [[ljubav]]i i uskoro pjesničkog ideala.
Godine 1922. u Vilnu je izišao prvi sv. ''Pjesama'' (''Poezje''), koji sadrži Balade i romance (Ballady i romance) te druge pjesme; njegova je pojava prijelomna i smatra se početkom [[Romantizam|romantizma]] u poljskoj književnosti. Slijedi drugi sv. Pjesama (Poezje, 1823) s poemom Grażyna te 2. i 4. dijelom Dušnog dana (Dziady). Pod optužbom za urotničku djelatnost, 1823. u Vilnu je carski namjesnik Novosilcov pokrenuo proces protiv Filomata, pa M. šest mjeseci provodi u zatvoru. Osuđen je na izgon u [[Rusija|Rusiju]] ([[Petrograd|Sankt Peterburg]], [[Odesa]] i [[Moskva]] do 1828.). Ondje nastaju ciklusi ljubavnih ''Odeskih soneta'' (''Sonety odeskie'') te – nakon putovanja po [[Krim]]u – putopisno-metafizičkih ''Krimskih soneta'' (''Sonety krymskie''), oba objavljena u Moskvi 1826.: prvi s prevagom klasicističko-sentimentalističke poetike, drugi – kao vrhunac romantične lirike. Mickiewicza već tada smatraju pjesničkim genijem.
▲[[Slika:Pan Tadeusz 1834.jpeg|thumb|Pan Tadeusz, 1834. godine]]
Budući da je prijateljevao s ruskom intelektualnom elitom ([[Aleksandar Sergejevič Puškin|A. S. Puškinom]] i dr.), ostvario je niz (salonskih) veza pa boravak u Rusiji ne nalikuje na kaznu; no, nakon objavljivanja poeme ''Konrad Wallenrod'' (Sankt Peterburg, 1828.), u kojoj je pokrenuo problem rodoljubivog makjavelizma i koja je izazivala Novosilcovu sumnju, pjesnik je u svibnju 1829. napustio Rusiju. Prije toga tiskano je dopunjeno dvosveščano izdanje ''Pjesama''. Potom je otišao u [[Berlin]], [[Prag]], Karlsbad; u [[Weimar]]u je posjetio J. W. [[Johann Wolfgang von Goethe|Goethe]]a, u [[Bonn]]u A. W. Schlegela, zatim stiže u [[Rim]], sa Z. Krasinskim posjećuje [[Švicarska|Švicarsku]]. Svu poeziju nastalu u tom razdoblju tiskao je u trećem sv. Pjesama (Poezje, 1833).
U Pariz je stigao polovicom 1931., a odatle, s lažnom putovnicom, brzao preko Leipziga i Dresdena u Velikopoljsku, ne bi li se priključio ustanku, ali svi pokušaji prebacivanja postaju besmisleni, budući da se ustanak već ugasio. Vratio se u [[Dresden]], gdje su, u tri mjeseca, nastale neke važnije pjesme to 3. dio ''Dušnog dana'', "kvintesencija" poljske romantične drame.
Iduće razdoblje (1832–39) Mickiewicz je u Parizu, a njegov angažman usmjeren je na poljsku emigraciju, na osmišljavanje duhovnog programa nakon poraza ustanka, poljskog mesijanizma, koji tumači u Knjigama poljskog naroda i poljskog hodočašća (Księgi narodu polskiego i pelgrzymstwa polskiego, 1832) – te na književnost u funkciji održavanja nade: riječ je o nacionalnom, idiličnom epu Gospodin Tadija ili posljednji nasrt u Litvi (Pan Tadeusz, czyli ostatni zajazd na Litwie, 1834.), remek-djelu poljske književnosti. Napisao i dvije drame na francuskom jeziku, ali ih nije uspio postaviti na pariške pozornice. Razočaranja su sve dublja: Mickiewicz upada u vjersku krizu, povlači se iz javnog života, prestaje pisati.
Godine 1834. oženio se s C. Szymanowskom, s kojom je imao šestero djece i, bez stalnog zaposlenja, živio na rubu bijede. Od 1839. predavao rimsku književnost na sveučilištu u Lausanni (gdje je nastao ciklus tzv. lozanske lirike), ali je već 1840. prihvatio poziv da predaje slavensku književnost na Collège de France u Parizu; učinio je to pod utjecajem mističnog naučavanja A. Towianskoga, ali pod pritiskom poljske i francuske javnosti 1844. dobiva otkaz. Raspad "tovjanjčika" (1847) koristi da bi osnovao vlastitu sektu u duhu kršćanskog socijalizma. Godine 1848. otišao u Rim tražiti od pape da stane na čelo narodno-preporodnih pokreta u Europi; osnovao poljske legije; u Parizu, zajedno s francuskim socijalistima, utemeljio dnevnik "La Tribune des Peuples" – vjerujući u napoleonsku ideju i revolucionarni preobražaj kontinenta. Nakon zabrane lista radio kao knjižničar. Po izbijanju [[Krimski rat|Krimskog rata]], 1855. otišao u [[Turska|Tursku]], ne bi li potaknuo organiziranje poljskih legija.
Umro je po nekima otrovan, ali najvjerojatnije od [[Kolera|kolere]]. Mickiewicz je ne samo najveći poljski pjesnik, već i najveći duhovni autoritet, čije je djelovanje – i ne samo pjesničko – bilo odlučujuće za formiranje poljske kolektivne svijesti. I njegovo književno djelo referentno je u odnosu na veći dio poljske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Ipak, izazivalo je i sporove, a često se prisvajalo kao argument u ideološko-političkim raspravama.
Mickiewicz je nedvojbeno veliko ime poljskog romantizma, njegov ideolog i prvi pjesnik, liričar "malih-velikih" stvari; on je prevladao goetheovsko-byronovski uzorak romantizma, začetnik je velike poljske romantične drame (''Dušni dan''), historiozof i mesijanist, ali i pjesnik koji sretno spaja prošlo, sadašnje i buduće: sentimentalizam, romantizam i realizam (''Gospodin Tadija'') te na taj način otvara put daljnjem razvoju poljske književnosti. Reformirao je poljski jezik te bitno utjecao na njegovu standardizaciju. Snažno je odjeknuo u pjesništvu hrvatskih [[Romantizam|romantičara]] (npr. [[Franjo Marković]]).
== Vanjske poveznice ==
| |||