Baltazar Napuly Dvorničić bio je rođen u Koprivnici oko [[1560]]. godine, a bio je brat Blaža Napulyja. Prema svojim biografima već je od najranije mladosti pokazivao znakove neobične nadarenosti. Zagrebački biskup Ivan Moslavački ga je kao vrlo mladoga 1581. godine imenovao zagrebačkim[[zagreb]]ačkim kanonikom. U Bologni se spominje od 1581. godine kao student. Postoje pretpostavke, ali bez uporišta u izvorima, da je dio svog školovanja polazio u Grazu i Beču. U Bologni je stekao doktorat filozofije, teologije i obaju prava 1588. godine. Od studenoga 1589. do prosinca 1591. godine obnašao je prestižnu dužnost rektora Ugarsko-ilirskog (hrvatskog) kolegija u Bologni. Kasnije se vratio uz Zagreb gdje se posvetio građanskom pravu zajedno sa svojim prijateljima Gašparom Petričevićem i Ivanom Kitonićem. Plod njihove suradnje se vidi u djelu "Methodica Processum Directio" (1590.) koje je sastavio kao rektor kolegija u Bologni. Spomenuto djelo je 1619. godine izdao Ivan Kitonić uz malu promjenu naslova, ne spominjući Baltazara Dvorničića Napulya. Još u vrijeme studija je 1588. godine postao varaždinski arhiđakon, da bi 1591. bio imenovan goričkim, a 1597. katedralnim arhiđakonom. Godine 1600. postaje kustos, a 1601. lektor Zagrebačkog kaptola. Godine 1613. postao je prepošt (glavni kanonik Zagrebačkog kaptola). Bio je zastupnik na hrvatskim i ugarskim saborima te povremeno prisjednik Banskog stola. Pisao je pravna djela, a u Zagrebu je osnovao prvu pravničku školu. Umro je u prvoj polovici 17. stoljeća, a početkom 17. stoljeća je igrao jednu od ključnih uloga u hrvatskoj povijesti i očuvanju hrvatske državnosti. Izuzetno zaslužan za hrvatsku pravnu znanost i povijest školstva te za crkvenu povijest.
