Praedicate Evangelium

Praedicate Evangelium (hrv. "Propovijedajte Evanđelje") apostolska je konstitucija kojom je Papa Franjo reformirao Rimsku kuriju. Objavljena je na talijanskom jeziku 19. ožujka 2022., na svetkovinu svetoga Josipa, a na snagu stupa 5. lipnja iste godine, na svetkovinu Pedesetnice, čime se ukida apostolska konstitucija Pastor Bonus pape Ivana Pavla II. od 28. lipnja 1988. godine .

Glavne značajke uredi

Među glavnim karakteristikama apostolske konstitucije Praedicate Evangelium[1] su:

  • veći naglasak na evangelizaciji, posebno na misijski pristup Kurije kako bi ona bila u službi Pape, Crkve i svijeta;
  • veća suradnja kurijalnih tijela s biskupskim konferencijama kako bi se poboljšala sinodalna dimenzija u Crkvi i potaknula "zdrava decentralizacija" nekih nadležnosti, omogućujući dijecezanskim biskupima pristup onim pitanjima koje poznaju izbliza;
  • preferencijalna opcija za siromašne, zaštiti maloljetnika i ugroženih osoba;
  • ažuriranje terminologije. Na primjer, riječju "Dikasterij" zamjenjuju se raniji izrazi "kongregacija" i " papinsko vijeće" koji su se prestali koristiti. Sada se, osim toga, "dikasteriji" odnose samo na neke kurijalne ustanove, a ne više na sve kao ranije. Ovom se reformom pojam "kurijalne jedinice" koristi za svaku kategoriju organizama koji čine Kuriju, dakle Državno tajništvo, dikasterije, pravosudna tijela, gospodarska tijela i urede. "Kurijalne ustanove" su sveukupni sastav ovih jedinica.
  • Dana je mogućnost svim krštenima, uključujući i laike, žene i muškarce, da imaju upravne uloge u Kuriji, ranije povjeravane samo klericima,[2] budući da je svaki kršćanin na temelju primljenog krštenja pozvan biti učenik-misionar u služenje Crkvi i svijetu; također se podsjeća da svaku kurijalnu ustanovu karakterizira "vikarska" služba budući da oni koji upravljaju "svoje poslanje ispunjavaju na temelju moći (potestas) koju je primio od Rimskog biskupa u čije ime djeluje"[3];
  • uvođenje ekonomskih ili gospodarskih tijela među kurijalne institucije, od kojih je većinu prije ove reforme ustanovio papa Franjo, a to su Tajništvo za gospodarstvo, Vijeće za gospodarstvo, Ured glavnog revizora i Povjerenstvo za povjerljiva pitanja, a koji su sada institucionalizirana uz dodatak Investicijskog odbora; Izmijenjena je i uloga kardinala kamerlenga u razdoblju upražnjene stolice tijekom kojeg će mu pomagati kardinalni koordinator Vijeća za gospodarstvo i 2 pomoćnika;
  • veća važnost pridana je Apostolskoj milostinjarnici, koja također preuzima naziv Dikasterij za službu ljubavi i postaje dio organizama Rimske kurije. Ranije je Milostinjarnica bila vanjska institucija Kurije i bila je tek povezana s njom;
  • uspostava Dikasterija za evangelizaciju, kojim izravno predsjeda Papa, Taj dikasterij sada ima ono što su bile ranije nadležnosti Kongregacije za evangelizaciju naroda i Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije[4]; Ova situacija da Papa predsjeda jednim od dikasterija nije presedan u Katoličkoj crkvi. Ranije je to bio slučaj s Kongregacijom za biskupe do 1965., Kongregacijom za orijentalne Crkve do 1967. i Kongregacijom za nauk vjere do 1968. U tim slučajevima Papa je obavljao ovu službu vodstva, delegirajući zadatke na nekog od kardinala s titulom tajnika.
  • istodobno je uspostavljen Dikasterij za kulturu i obrazovanje koji preuzima nadležnosti ranijih Kongregacije za katolički odgoj i Papinskog vijeća za kulturu.

Struktura apostolske konstitucije uredi

Apostolska konstitucija sastoji se od jedanaest dijelova, numeriranih rimskim brojevima.

  • I: Preambula
  • II: Načela i kriteriji službe Rimske kurije
  • III: Opće norme
  • IV: Državno tajništvo
  • V: Dikasteriji
  • VI: Pravosudna tijela
  • VII: Gospodarske organizacije
  • VIII: Uredi
  • IX: Odvjetnici
  • X: Institucije povezane sa Svetom Stolicom
  • XI: Prijelazne norme

Izvori uredi

  1. Costituzione Apostolica "Praedicate evangelium" sulla Curia Romana e il suo servizio alla Chiesa e al Mondo. press.vatican.va. Pristupljeno 6. travnja 2022.
  2. Preambolo, 10
  3. Praedicate evangelium, II, Principi e criteri per il servizio della Curia Romana, 5
  4. Articoli 53 e 54