Razgovor:Alija Izetbegović

Ovaj tekst (Alija Izetbegović) je suviše subjektivan. Pisan je sa aspekta HDZ-ovih političko-filozofskih stavova i svjetonazora. Rad i djelo Alije Izetbegovića u ovom tekstu jednostavno su nazvani panislamizmom (u primijetno negativnoj konotaciji). Predlažem da se uradi ispravka ovog teksta tako da se u njemu izvrši verifikacija navedenih činjenica, te da se ubace osvrti nekih eminentnih ličnosti na Izetbegovićeve radove "Islamska deklaracija" i "Islam između istoka i zapada" (npr. historičar Noel Malcolm i sl...). — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 77.74.230.129 (razgovor • doprinosi) 22:35, 13. prosinac 2008.

A šta ti je to "historičar"? Ima li on sveze sa Histrima?
Bili HDZ-ovi nazori ili ne (ma što god to značilo), ostaje da je jedan političar, pridsidnik jedne Hrvatskoj susidne države reka "Ja ne znam tko razara Vukovar.". Kubura (razgovor) 02:00, 27. prosinac 2008. (CET)

Izetbegović nije Bošnjak nego Srbin (islamske vjeroispovijesti). Tako se uvijek izjašnjavao.

--August Dominus (razgovor) 13:48, 28. ožujka 2012. (CEST)

Ocjena

(Napomena - prebačeno iz teksta, radi se neenciklopedijskom štivu, koje je obimom gotovo kao ostatak članka)

Alija Izetbegović

Ovaj odlomak ili članak sadrži tekst koji nije pisan enciklopedijskim stilom te ga valja doraditi i možebitno skratiti. (Rasprava) Molimo vas, pomozite unaprijediti članak ponovno ga pišući ili ispravljajući u enciklopedijskom stilu.

Alija Izetbegović je, može se slobodno reći bez pretjerivanja i patetike, otac moderne bošnjačke nacije. Ta konstatacija obojena je velikom dozom ironije: Izetbegovićev životni credo i aktivnost bijahu prije svega usmjereni na islam, muslimansku solidarnost diljem svijeta, te ozbiljenje državnopravnoga sustava temeljenoga na islamskim vjerskim načelima sadržanima u šerijatskome pravu. Bosna i suvremeni bošnjački narod, koliko je moguće zaključiti iz njegove životne djelatnosti, nisu bili središtem Izetbegovićeve primarne lojalnosti. Čitaju li se tekstovi ovoga političara, te analizira li se njegova druga aktivnost, nameće se dojam da Izetbegović nije bio bošnjački nacionalist, niti je bio previše zainteresiran za nacionalnu kristalizaciju bošnjačkoga naroda u sastavnicama kulture koje nisu uključivale vjersku komponentu. Ukratko- islam, a ne bošnjaštvo (niti bosanstvo) bio je i ostao stožer Izetbegovićeva identiteta i političke djelatnosti. No, postavi li se njegova aktivnost u surječje prostora i vremena, razvidno je da je neposredan cilj Alije Izetbegovića bila "islamizacija Muslimana", ili snaženje islamske konfesionalne sastavnice u identitetu Bošnjaka- u kojem se vjerski čimbenik, iako temelj civilizacijske pripadnosti, u velikoj mjeri razvodnio ili rastočio u procesima modernizacije, europeizacije i akulturacije. Politička vizija Alije Izetbegovića uvijek je bila usredotočena na islamsku ekumenu, u kojoj bi bošnjačka država (na što većem ozemlju i ustrojena na islamističkim principima) bila utopljena kao dio u mozaiku.

Izetbegovićevi protivnici ga napadaju uglavnom sljedećim argumentima: tvrdnjom da se radi o vjerskom fanatiku koji je mrzio i htio iskorijeniti Hrvate i Srbe iz Bosne i Hercegovine; da se radi o političaru koji je kanio osnovati islamsku teokratsku državu na jugoistoku Europe, ili ostvariti dominaciju muslimanskih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, polako pretvarajući tamošnje Srbe i Hrvate u građane drugoga reda. Njegovi podupiratelji i zagovornici tvrde da je Izetbegović bio moderni musliman koji nije negirao islamsko nasljeđe modernih Bošnjaka, ali da mu je primarni cilj bila multikulturalna i višenacionalna suverena država Bosna i Hercegovina; također, često se tvrdi da mu glavnim programom bijaše nacionalna emancipacija i kristalizacija Bošnjaka, provedena u demokratskom ozračju. Koliko-toliko nepristrana raščlana dala bi sljedeće: Izetbegović nije bio vjerskim fanatikom (sa svim konotacijama koje ta kvalifikacija nosi)- no, glavni činitelj njegova identiteta i političkoga programa bijaše vjerski element. Također, ne postoje uvjerljivi dokazi da je bio, na bilo kojoj razni, opsjednut animozitetom prema Hrvatima i Srbima. Jedna od najpoznatijih, mnogo puta citiranih izjava predsjednika Izetbegovića bila je "Ko puca u fratre, puca u Bosnu", što je bila jasna poruka i metafora svima onima koji su imali prljave namjere prema katolicima ili pripadnicima drugih konfesija u Bosni, da je udar na nebošnjaka ujedno i udar na Bosnu. Isto, nije uvjerljiva tvrdnja da je bio zainteresiran za nacionalnu emancipaciju Bošnjaka izvan islama, niti da je bio gorljiv pristaša suverenosti Bosne i Hercegovine i njene teritorijalne cjelovitosti u AVNOJ-evskim granicama pod svaku cijenu.

Alija Izetbegović je smjerao, prije svega, «islamizirati» Bošnjake (prijašnje Muslimane), tj. ojačati njihov islamski identitet, i kao takve povezati ih, na više razina (kulturna, gospodarska, općecivilizacijska,..) s islamskim svijetom. Glede Bosne i Hercegovine, primarna politička aktivnost mu je bila da ojača prostorno i demografski muslimansko-bošnjački element, poveže ga sa sunarodnjacima u Sandžaku, kao i suvjernicima na Kosovu i dalje na istok. Za nacionalnu emancipaciju Bošnjaka na svim poljima nije imao sluha- na tom je pitanju, među inim, i došlo do raskola s Adilom Zulfikarpašićem i njegovim krugom. Ili, pojednostavljeno: za Izetbegovića i njegov najuži krug u SDA bošnjački identitet je bio podređen islamskom, dok je Zulfikarpašića i MBO islam bio samo jedna sastavnica- iako počesto najvažnija- u bošnjačkom identitetu. Ovdje valja napomenuti i to da je Izetbegović, kao pragmatičan političar svjestan konstelacije snaga u modernom svijetu, u više navrata pristajao na kompromise i u praksi ublažavao stavove, ostavljajući realizaciju vizije panislamske zajednice za neka buduća vremena. Na koncu se može postaviti pitanje: je li Izetbegović uspio u političkom projektu kojemu je posvetio život ? Iako se na to ne može dati jednoznačan odgovor zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina, iako formalno suverena zemlja, u praksi politički protektorat SAD i EU, vjerojatno je istinita tvrdnja da je Izetbegović u dobroj mjeri, ali ne potpuno uspio u glavnim crtama. Bošnjaci su se ireverzibilno nacionalno emancipirali, no na takav način da je vjerska komponenta postala stožer etničke kristalizacije- što je i bio glavni cilj Alije Izetbegovića. Također, takvi, «reislamizirani» Bošnjaci (i njihova politička elita) uspostavili su značajne i snažne veze s islamskim svijetom, poglavito onim u kojem dominira vjerska, a ne sekularna vlast. Bosna i Hercegovina je zamrznuta kao protektorat, što otvara mogućnost širenja utjecaja Bošnjaka i na prostore koje etnički pokrivaju Srbi i Hrvati. No- tu su i zorne granice Izetbegovićeva programa. Unatoč reafirmaciji vjerske komponente u bošnjačkom nacionalnom biću, nije ni približno postignut stupanj vjersko-ideološke homogenizacije kakav je Izetbegović priželjkivao, kao ni snažna dominacija religije u svakodnevnom životu. Iako je bošnjačka politička elita i dalje proislamski obojena, desetljeća sekularizacije i modernizacije se nisu mogla poništiti: općecivilizacijski izbor i usmjerba velikoga dijela Bošnjaka ipak su Europa i zapad, a ne Bliski istok i islamska ekumena. Sljedeću dilemu o statusu Bošnjaka: radi li se o Europljanima koji su i muslimani, ili primarno o muslimanima koji žive u Europi, Izetbegović je ostavio kao baštinu svomu narodu; dilemu koju će tek budućnost razriješiti.