Razgovor:Antun Mahnić

Zadnji komentar: Kubura, prije 13 godina u temi Mahnić i narodnost
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Antun Mahnić.
Rad na člancima
Pismohrane:

Mahnić i narodnost uredi

2010-06-02 U slovenskom dijelu djelovanja dr. Antun Mahnić (u Sloveniji se potpisivao uvijek kao Anton Mahnič) jako je naglašavao katoličko načelo (princip), koje mora prožeti sav javni život. Uzvik "Več luči" (Više svijetla) kao uvodni članak u Rimskom katoliku 1889 je bio u tom smislu: prva je vjera u Isusa Krista, narodnosno pitanje mora biti tome podređeno. Pored toga je tražio, da katolici samostalno istupaju također u javnom životu kao vjernici, što je dovelo do osnivanja prve katoličke stranke u Sloveniji 1892 (Slovenska ljudska stranka). Tamo je doživio mnogo protivština, naročito, jer je kritizirao razne (nekršćanske) utjecaje kod različitih pisaca i pjesnika. Među ostalima je kritizirao i Gregorčičevu pjesmu "Človeka nikar!" (Čovjeka nikako!), kao pod utjecajem panteističkog pesimizma. Doživljavao je rast nacionalizma na uštrb prave vjere i zato je do njega izrazio dosta negativno stanovište, pa ako se radilo i o Slavenima.

U Hrvatskoj je sve više uviđao, kako se može narodnosni osjećaj povezati sa vjerom. U smislu apostolskog djelovanja i u duhu smjernica Pape Lava XIII. je proučavao i štitio glagoljicu na području svoje biskupije. Čak se je pred Papom Pijom X. branio od optužbi liberalnih novina, kojima je slao redovno zahtjeve za ispravke. Jednom, kad mu je Papa pokazao jedne takve talijanske novine (mislim, da su bile iz Trenta), je položio ruku na biskupski križ i rekao: „Ako vjerujete više liberalnim novinama nego katoličkom biskupu, ja sam spreman dati ostavku.” Papa mu je vjerovao. Te novine su morale prestati sa izlaženjem, jer je bilo unutra toliko ispravci od strane Mahnića, (koje su po tadašnjim zakonima morali objavljivati) da su od stida prestale izlaziti.

Da li je Mahnić bio Slovenac ili Hrvat? Mislim, da to nije pravo pitanje. Tada je vladala među južnoslavenskim narodima velika solidarnost, ljubav i sloga: zato se to pitanje nije na taj način postavljalo. Makar sam u davna vremena pročitao dosta Mahnićevih spisa, mislim, da se on direktno nigdje ne izjavljuje o (svojoj) narodnosti. Ali je očito, da se je borio ne samo za (narodnosna) prava, nego za prava uopće: za siromašne radnike (osnovao je posebno brodarsko društvo i mnoge «pusujilnice», koje je ustanovio po primjeru Krekovih «posojilnica»), siromašne đake (Što će novac u svećenikovom džepu: daj ga siromašnom đaku, da može završiti školu!), slobodu (javnog) ispovijedanja vjere itd.

Istinita je ipak rečenica, koju je Radić na kraju svoje knjige zapisao: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao sve.” Na početku svog biskupovanja je čak izdavao zajednički časopis za Slovence i Hrvate (Sanctissima Eucharistia). Njemu praktički nije značila narodnost više nego još jedno sredstvo za uspješan apostolat. Boljelo ga je, kad ovi susjedni katolički narodi ne surađuju, nego se svađaju. Više puta je upozoravao, da „liberalci” namjerno zavađaju katolike ova dva naroda, da bi nad njima mogli nesmetano vladati te ih iskorištavati. Njemu je bio cilj: ponijeti Krista na sva područja ljudskog života, također na područje narodnosti. Koliko se može vidjeti, je bio po državljanstvu uvjereni Austrijanac (Slovenac sa sviješću da potiče od hrvatskih predaka. Spomenuo je doduše, da su njegovi davni preci bili Hrvati iz Bosne, ali nikada nije zanijekao, da je Slovenac. Pored toga je kod njega bila vrlo jaka svijest – kao i kod mnogih iz prijašnje generacije – da su Slaveni posebna zajednica u suprotnosti sa narodima, koji Slavene okružuju ili ih čak ugnjetavaju). Pri kraju prvog svjetskog rata se je sve više opredjeljivao za jugoslavenstvo. Možete pročitati čak njegovu rečenicu poslije potpisivanja Majske deklaracije pri kraju prvog svjetskog rata, koja glasi nekako ovako: „SHS – to je znak na nebu. Što je Bog združio (mislio je na južnoslavenske narode) – to čovjek neka ne rastavlja.” Kad su Talijani okupirali Krk, je bila katedrala puna vojnika. On je ipak propovijedao o slobodi svih naroda i tada su ga internirali u Frascati kod Rima.

Ukratko: on je bio karakter i svetac. Kod njega se primjećuje razvoj. Mnogo je moli i istraživao. Borio se za pravdu, čak do mučeništva. Zato je bio mnogo puta krivo shvaćen.

Pri Mahniću je dakle pogrešno tvrditi, koje je narodnosti bio. Njemu to nije bilo važno. Nešto mu je značilo samo to, što je imao kao biskupsku lozinku: „In cruce salus!” „U križu je spas.” 2010-06-02 --Stebunik (razgovor) 21:40, 2. lipnja 2010. (CEST)Odgovor

Iz spomenutog bi bilo najbolje onu rečenicu o Mahnićevoj narodnosti u članku o Mahniću brisati. --Stebunik (razgovor) 21:53, 2. lipnja 2010. (CEST)Odgovor

Stebuniče, to se ne smije činiti. Kao kršćaninu, jasno mu je bilo da su svi ljudi jednaki pred Bogom, a kao drugo, kao takvomu mu je bilo jasno da se ne smije zatirati nacionalnosti. Uostalom, propovijedao je o slobodi svih naroda. Kubura (razgovor) 03:23, 3. lipnja 2010. (CEST)Odgovor

Vrati se natrag na stranicu »Antun Mahnić«.