Rudolf Sremec (Vinkovci, 18. kolovoza 1909.Zagreb, 16. prosinca, 1999.) bio je hrvatski redatelj i scenarist, filmski kritičar i teoretičar.

Rudolf Sremec
Rođenje18. kolovoza 1909.
Smrt16. prosinca 1999.
WWW

portal o životopisima ‧ portal o filmu

Životopis

uredi

Nakon završetka studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (slavistika, francuski jezik i povijest) izvjesno vrijeme radi kao srednjoškolski profesor. Filmom se počinje baviti od 1945. kada se zapošljava u Državnom filmskom poduzeću DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije) - Direkciji za Hrvatsku. Isprva radi na propagandnom filmu, potom postaje dramaturg i redatelj dokumentarnih filmova, većinu tih filmova napravio je za Jadran film i Zora film.

Karijera

uredi

Rudolf Sremec, napravio je oko 90 kratkih filmova, za koje je sam napisao scenarij.[1]

Njegov predmet interesa bila je osobito rodna Slavonija, njeni ljudi i običji. Selo i njegove metamorfoze u sukobu starog i novog.

Prvu značajniju nagradu (diplomu) dobio je 1953. na Festivalu u Berlinu, za dokumentarni film: Uspavana ljepotica, priču o kulturno povijesnim spomenicima gradaTrogira. Potom je njegov film Crne vode (1956.), o ljepotama Kopačkog rita, nagrađen za fotografiju (F. Vodopivec) na festivalima u Cannesu i Beogradu. Animirani film Dušana Vukotića Surogat, za koji je Sremec napisao scenarij, dobio je 1962. godine Oscara.[2]

1963. režira Ljude na točkovima (1963.), vrlo kritički film o seljacima radnicima koji svakodnevno putuju na posao, i njihovoj teškoj i bijednoj stvarnosti. Jer oni su se morali ustajati u gluho doba noći, potom raditi, da bi se kući vratili tek predveče. Za taj film nagrađen je Zlatnim zmajem na Festivalu u Krakovu, te 2 nagradom za režiju na Festivalu u Beogradu. Te godine dobio je i Nagradu grada Zagreba. Za Učitelja plesa (1969.), film o putujućem seoskom učitelju plesa, i Vrijeme šutnje (1971.), o tadašnjem slavonskom običaju da starci čekaju smrt u kući za umiranje (stanu na kraju sela), dobio je specijalne diplome na Festivalu kratkog i dokumentarnog filma u Beogradu.

Sremec se ogledao i u režiji kratkih igranih filmova - Oklada Mr. Greena (1971.), radio je i za televiziju, tako je za TV Zagreb i TV Beograd režirao je niz popularno znanstvenih i obrazovnih programa.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1963. do 1969. povijest filma i filmski jezik, i tako bio na neki način utemeljitelj filmologije uz profesora Ivu Hergešića. Rudolf Sremec bavio se i filmskom kritikom, teorijom i popularizacijom filma, dugi niz godina bio je urednik časopisa Filmska kultura. Autor je knjige Pogled na film (Zagreb, 1979.). Rudolf Sremec bavio se i organizacijom filmskog života, dugi niz godina bio je predsjednik jugoslavenske sekcije FIPRESCI-ja (međunarodne federacije za film i filmsku publicistiku) bio je čest član žirija na raznim međunarodnim festivalima (npr. u Oberhausenu, Mannheimu i Krakovu) i domaćim festivalima ( Pula[3] ). Rudolf Sremec, dobio je nekoliko visokih državnih odličja, između ostalog i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1977. godine.[4]

Filmografija

uredi

Režija dokumentarnih filmova

uredi
  • Koraljari i spužvari (1947.)
  • Vlak 51 (1947.)
  • Jugoslavenski narodni plesovi (1948.)
  • Događaj u Raši (1950.)
  • Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (1951.)
  • Uspavana ljepotica (1953.)
  • Crne vode (1956.)
  • Govor pokoljenja : pokoljenja govore : jugoslavenska enciklopedija (1957.)
  • Skulptor i materija (1959.) dokumentarni
  • Brod plovi u Zagreb (1961.)
  • Ljudi na točkovima (1962.)
  • Zemlja (1964.)
  • Sezonci (1965.)
  • Zelena ljubav (1968.)
  • Učitelj plesa (1969.)
  • Nastupaju Anka i Julika (1971.)
  • Vrijeme šutnje (1971.)
  • Hrast (1974.)
  • Starinske igre (1975.)
  • Emisija za južne slavene (1979.)
  • Krleža - školovanje u Mađarskoj (1991.)

Scenarij

uredi
  • Uspavana ljepotica (1953.)
  • Crne vode (1956.)
  • Skulptor i materija (1959.)
  • Brod plovi u Zagreb (1961.)
  • Surogat (1961.)

Gluma

uredi

Knjige

uredi
  • Rudolf Sremec: Pogled na film : kritike i eseji, Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1979.

Izvori

uredi

Vanjske poveznice

uredi