Rusifikacija uglavnom označava prisilno usvajanje ruskog jezika i kulture, ili nekog drugog elementa vezanog za rusku kulturu, na prostorima gdje u većini ne žive etnički Rusi. Rusifikacijom se uglavnom označava prisilno uvođenje ruskog jezika u društvene ustanove Ukrajine, Bjelorusije,[1] Litve,[2] Latvije, Estonije, Finske,[3] Gruzije i još nekih ne europskih država poput Kazahstana.[4] Rusifikacija je pojam koji također podrazumijeva i rusko prisvajanje tuđih običaja i kulture te njihovo svrstavanje iskuljučivo pod ruski nazivnik odnosno rusku kulturu.[5][6]

Za pojam rusifikacija također se vežu masovne migracije ruskog stanovništva u 17., 18., 19. i 20. stoljeću. Rusi danas imaju velike nacionalne manjine u Ukrajini (čak 8 milijuna ljudi), Bjelorusiji, Kazahstanu, Litvi, Latviji i Estoniji upravo zbog povijesne politike vezane za rusifikaciju. Pojam također podrazumijeva i politički određena masovna raseljavanja autohtonog stanovništva u Ruskoj Federaciji i njoj susjednim državama.[7]

Posljedice rusifikacije

uredi

Najveće posljedice politike rusifikacije osjetili su mali kolonizirani euroazijski narodi na tlu današnje Ruske Federacije koji su se kroz nekoliko generacija asimilirali i posve nestali kao zasebna etnička cjelina. Veliki broj tih manjih naroda odnosno plemena posve se asimilirao odnosno integrirao u rusku kulturu i identitet.

Posljedice rusifikacije danas u velikoj mjeri osjećaju Bjelorusi i Ukrajinci s obzirom na to da je njihov slavenski jezik blizak ruskom jeziku. U Bjelorusiji danas vrlo malen broj stanovnika govori bjeloruskim jezikom, ne više od 10 posto, a mediji i državna televizija i dalje prate događanja isključivo na ruskom jeziku. U Ukrajini gotovo polovica stanovnika u privatnoj sferi govori ruskim jezikom, a mediji podjednako prate događanja na ukrajinskom i ruskom jeziku.[8][9]

Baltičke države, Gruzija i Kazahstan zbog svoje veće kulturološke različitosti od Istočnih Slavena, osjećaju nešto manje rusifikacijske posljednice od dvije prethodno navedene države. U svim postsovjetskim državama većina stanovnika poznaje ruski jezik koji se u vrijeme Sovjetskog Saveza također službeno upotrebljavao u državnim institucijama i ostalim javnim ustanovama.[10] Do sada najveće političko ograđivanje od daljenjeg procesa rusifikacije u 21. stoljeću provele su Litva, Latvija, Estonija i Ukrajina.[11][12][13]

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi
  1. The experiences of Belorus and the Belarussians in the 19th century led to the development of their national consciousness.[neaktivna poveznica]
  2. TSARIST RUSSIFICATION AND THE BEGINNINGS OF THE MODERN LITHUANIAN NATIONAL MOVEMENT. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2016. Pristupljeno 29. rujna 2010.
  3. Russification of Finland. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2011. Pristupljeno 29. rujna 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. Russification policies
  5. Russification - Definition. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. studenoga 2010. Pristupljeno 29. rujna 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. Ems Ukaz - Definition. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2008. Pristupljeno 29. rujna 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. Russification was the name given to a policy of Alexander III.
  8. Ukraine divided over language row
  9. Facts about Russification: Ukraine, as discussed in Ukraine[neaktivna poveznica]
  10. Baltic states: Russian hegemony
  11. Integrate Me: The Aftermath Of Russification
  12. Russification of Ukraine that this new government has embarked upon.
  13. Capitalism Poverty and Russification. The ignored interrelationship. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. rujna 2010. Pristupljeno 29. rujna 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vanjske poveznice

uredi