Siniša Labrović

Siniša Labrović (Sinj, 12. veljače 1965.) hrvatski je umjetnik i umjetnički aktivist koji se za izražavanje koristi performansom, body-artom, videom i fotografijom, a kroz te medije pokušava uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom ili joj uputiti kritiku.

Životopis uredi

Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine te povremeno radi kao profesor. Status umjetnika, koji nije stekao akademskim obrazovanjem, dobio je brojnim samostalnim i skupnim izložbama te nagradama, među kojima treba istaknuti treću nagradu za scenarij Srce na natječaju Imaginarne akademije Grožnjan i Centra za dramsku umjetnost Zagreb 2000. godine. Iste godine izvedena je prva izložba u Dubrovniku. Radove u stalnom postavu čuvaju Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Galerija umjetnina u Splitu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je izvodio akcije, performanse, grafite i urbane intervencije. Živi i radi kao slobodni umjetnik u Zagrebu.[provjeriti]

Umjetnički rad uredi

Aktivistički je doprinio brojnim projektima, kako u javnim tako i u galerijskim prostorima. Aktivizam javnog, uličnog karaktera odigrava akcijama kroz proteste, vodeći se za konceptualnim performansima. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je izvodio akcije, performanse, grafite i urbane intervencije u Dubrovniku, Zagrebu, Zadru, Sinju, Rijeci, Splitu, Omišu, Momjanu, Bolu, Poreču, Golom otoku, Obrovcu, Križevcima, Puli, Starom Gradu, Beogradu, Novom Sadu, Vršcu, Ljubljani, Celju, Grazu, Carlisleu, Reykjavíku, Regensburgu, Dundeeju, Istanbulu, Veneciji, Budimpešti, Berlinu, Łódźu... Radovi po kronološkom slijedu su: Zavijanje ranjenika, performans, 2000., Oblačenje Golog otoka, instalacija, 2002., Umjetnik se provodi kao bos po trnju, performans, 2004., Kažnjavanje, performans, 2002., Vladimir Nazor – Dijagnoza, instalacija, 2004., Gotovina – ručak, performans, 2005., Trgovački portreti, performans, 2005., Umjetnik liže pete publici, performans, 2005., Obiteljski dnevnik, video, 2005., Stado.org, akcija, 2005., Prva zapovijed, 4-kanalna video instalacija, 2006., Zajednička vožnja, instalacija, 2006., Gloria, performans, 2007., Puzzle, instalacija, 2007., Umjetnik pase travu, performans iz serije Fraze, 2007.,Smiley, performans, 2008., Dodiplomsko obrazovanje, radionica, 2008., Nepobjediva armada, akcija, 2008., Protest, akcija, 2008., Umjetnik pliva na suhom, performans iz serije Fraze, 2008., Ivo Sanader heroj, a na premijer, (performans, grafit), 2008., Arkadija, fotografija, 2009., Disciplina 50m slobodno, performans, 2009., Huraaa!!!, video, 2009., Perpetuum mobile, perfomans, 2009., Reality, instalacija, 2009., U se, performans, 2009., Apstrakcija, triptih, 2010., Ja sam Siniša Labrović, video, 2010.[1]

Zavijanje ranjenika (2000.) uredi

 
Zavijanje ranjenika, Sinj 2000. godine

Zavijanje ranjenika u rodnom Sinju na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2000.,[2] a tim datumom brani i Mirkovićevu skulpturu partizanke s ranjenikom koju su nacionalisti pokušali oštetiti. Akcija je tako provedena zavojima na skulpturi partizanke koja u ruci drži ranjenog partizana, pa se tako skulptura veže uz tradicionalni prikaz piete. Tako je Labrović ovim radom izveo pozitivističku akciju i obranu takvih spomenika čiji su identitet pokušali obrisati.

Oblačenje Golog otoka (2002.) uredi

Političko-povijesni aktivistički plan odigrao je akcijama poput Oblačenje Golog otoka iz 2002. godine, gdje se poslužio instalacijom - uniformama Jugoslavenske narodne armije na koje je crvenim koncem izvezao refrene popularnih hrvatskih i stranih riječi, a tim se stihovima uspostavila komunikacija između boli i patnje zbog ljubavi s komunističkim žrtvama Golog otoka.

Stado.org (2005.) uredi

Multimedijalnim umjetničkim projektom Stado.org u kojem su ovce bile sudionice reality showa, izazvao je pozornost svjetskih medija (Reuters, BBC, Ansa, New York Post, Guardian, Times, NBC, ABC…). Reality show je tako praćen kroz dvanaest dana putem interneta, a gledatelji su mogli glasati za svog favorita, odnosno ovcu. Tim projektom je ironiziran svijet medija, to jest bombardiranost reality showova koji zauzimaju TV ekrane.

Perpetuum Mobile (2009.) uredi

Njegov opus je vezan i uz ekstravagantne performanse kao što su Umjetnik liže pete publici, Kažnjavanje, Smiley te performans Perpetuum Mobile gdje umjetnik pije vlastitu mokraću pred publikom, te to komentira: "Nije bilo zgražanja, uglavnom su ljudi osjećali tugu, što je i bio cilj jer i ja osjećam tugu dok to izvodim", rekao je Siniša. "Golotinja im nije problem, ali pijenje mokraće nisu baš lako 'popili',[3] a taj rad je oštro kritiziran od strane kritike i publike, pa je uz obranu svojih artističkih stavova Labrović poznat i kao neumorni komentator kako bi dokazao tvrdnje o identitetu vlastite umjetnosti.[4]

Izvori uredi

  1. Stranica umjenika (arhivirano). labrovic.com. 12. studenoga 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. studenoga 2011. Pristupljeno 26. srpnja 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  2. Zavijanje ranjenika, 2000. Udruga Domino. 17. veljače 2022. Pristupljeno 26. srpnja 2022.
  3. Performans: Siniša Labrović pio vlastitu mokraću. www.index.hr. Pristupljeno 26. srpnja 2022.
  4. Kupirović, Bojan. 10. siječnja 2012. Labrović stalno na udaru kritike, moli medije da ga ostave na miru | Kultura. web.archive.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2012. Pristupljeno 26. srpnja 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

Literatura uredi

  • Splitska suvremena umjetnost, Nova generacija, katalog izložbe Galerija umjetnina, Split / HDLU, Zagreb, 2006.
  • Sanja Potkonjak, Tomislav Pletenac. Kada spomenici ožive:Umjetnosti sjećanja u javnom prostoru, Stud. ethnol. Croat., vol. 23, str. 7-24, Zagreb, 2011.