Slavko Grubišić


Slavko Grubišić (Posuški Gradac, 25. rujna 1933.), hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine, politički emigrant, iseljenički djelatnik, organizator obrane Hrvata

ŽivotopisUredi

Rodio se je 25. rujna 1933. godine u Posuškom Gradcu od oca Ivana, zvanog Dulan, i majke Anice, rođene Vranjković. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a zatim je upisao građansku školu na Širokom Brijegu koju je morao napustiti jer je Široki Brijeg bio okupiran i poubijani su svi svećenici, profesori, učitelji. Godine 1946. otišao je u Mostar u đački dom gdje se suprorstavio partizanskom nasilju pa je morao pobjeći iz doma. Kada se vratio u svoje selo počeli su ga proganjati jer nije htio surađivati sa skojevcima. Skojevci su ga uhvatili i kao dijete strašno mučili. Usprkos mučenjima nikada nije pokleknuo duhom niti je koga odao. Godine 1948. prisilno su ga poslali u 'omladinsku' brigadu gdje je bilo i staraca od sedamdeset godina. Odatle uspijeva pobjeći, a kasnije se smjestio u Zenici gdje je nakon godinu dana boravka završio u istražnom zatvoru i tek nakon pet mjeseci bio oslobođen zatvora i suda. Poslje Zenice nastaju slične muke po zatvorima u Sarajevu, Konjicu, Imotskom, Posušju, Foči, Kotoru i Cetinju u Crnoj Gori, odakle je pušten na "crnu" slobodu 1955. godine. Iza odsluženja nasilnog vojnog roka u Srbiji u Aleksincu 1955. - 1958. godine, smjestio se u selu Šoljane. Radio je kopanju kanala sve dok nije u Osijeku preko prijatelja dobio posao u svojoj struci. Godine 1961. uspijeva dobiti posao kao električar i počeo je stalno raditi na terenu: u Iloku, Baću, Novom Sadu, Subotici, Parabuću, Somboru, Senti, Pridrijevcima, Kotoru, Bačkoj Palanci, Budvi, Bosanskom i Slavonskom Brodu, Križevcima i mnogim drugim mjestima. Najviše je osjetio djelovanje krvoločne Udbe u Zagrebu. Pošto mu je Udba stalno bila za petama morao je misliti samo na to kako će se spasiti pa je konačno uspio pobjeći u slobodni svijet, u Švedsku.

Život u iseljeništvuUredi

Dok je bio u Švedskoj, kroz hrvatsku promidžbenu djelatnost napisao je pjesmaricu "O hrvatskim junacima" (1971.), pjesmaricu "Smrt Mije Lijića" (1972.), "Trgovina robljem" , pjesmu "Drina" , politički roman "Između raja i pakla" i knjigu "Jedan dio krvave povijesti".

Povratak u DomovinuUredi

Na poziv predsjesnika Republike dr. Franje Tuđmana vraća se u Domovinu i stavlja se na raspolaganje njenoj obrani. Godine 1991. radi na logistici i prikupljanju sredstava za obranu Domovine. Želja mu je bila da dođe u rodni kraj, kao i Miri Barešiću. On je u svom rodnom selu uspio sa svojim ljudima i svojim narodom, a uz zapovijed generala Ante Zorislava Rose, ustrojiti postrojbu koja je nosila ime "Knez Branimir".

Ustroj bojne KNEZ BRANIMIRUredi

Početkom ožujka 1993. godine, točnije 7.3.1993. po zapovijedi zapovijednika specialnih postrojbi Ministarstva obrane RH-a generala Ante Zorislava Rose, Grubišić je ustrojio bojnu "Knez Branimir". Bila je to prva profesionalna postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. Popunjena isključivo dragovoljcima, cilj joj je bio obrana od srpskog agresora. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u pukovniju “Ante Bruno Bušić”. Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13.06.1992. godine. u Posuškom Gradcu. Grubišić je kao prvi zapovijednik postrojbe uz nju ostao do samog kraja njenih djelovanja.

Život u miruUredi

Poslje Domovinskog rata, u Domovini je Grubišić izdao opsežnu knjigu "Nad ponorom pakla", svjedočanstvo o komunističkim zločinima poslje Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Također i knjigu "Svjedok istine o Domovimskom ratu" koja je krunsko svjedočanstvo istine o zlotvorima i neprijateljima domovine Hrvatske i hrvatskim izrodima koji su sramno služili neprijatelju.