Sporangij

Sporangij (spore + grč. ἀγγεῖον: posuda) ili trusnik,[1] nespolni rasplodni organ[2] različitih skupina nižih organizama u kojem se redukcijskom diobom razvijaju haploidne nespolne rasplodne stanice, spore ili truske.[3] Mnoge vodene vrste iz skupina protista imaju zoosporangije u kojima se razvijaju zoospore pokretljive s pomoću bičeva ili trepalja. Oblikom i građom sporangiji su različiti, a mogu biti jednostanični (protisti) ili višestanični (mahovine i papratnjače).[4] U sporangijima mnogih vrsta razvija se veliko mnoštvo spora, a u nekih samo mali broj, npr. u nitaste alge vošerije (Vaucheria) nastaje samo jedna, oko 0,1 mm velika, pokretljiva sinzoospora s mnogobrojnim trepljama na površini, u nitaste alge Ulothrix zonata razvijaju se po dvije zoospore. U nekih smeđih i većine crvenih algi razvijaju se tetrasporangiji u kojima nastaju po četiri spore (tetraspore). Poseban su tip cjevasta sporangija askusi gljiva mješinarki, askomiceti (Ascomycota, Ascomycetes), u kojima se razvija po 8 askospora, i askusi u onih lišaja (a takvi su u većini), u kojih je u lišajskoj zajednici gljiva mješinarka.[5]

Sporangij kod paprati
Sporangij se kod mahovina naziva sporogon

GrađaUredi

Sporangiji mahovina (Bryophyta) višestanični su tobolci sporogona (na malom dršku ili sjedeći), reduciranoga sporofita (nespolne generacije) koji se razvija na stabalcu mahovine (gametofit) o kojem je ovisan. Sadrži mnoštvo jednakih haploidnih spora. Vrlo su raznoliki sporangiji u papratnjača, dok su u crvotočina (Lycopodiales) iz skupine papratnjača svi sporangiji međusobno jednaki, a u njima nastaju jednake izospore. Smješteni su pojedinačno na dnu običnih ili ponešto promijenjenih listova, koji na vrhovima ogranaka najčešće tvore skupine poput klasova, dok se u selagina (Selaginellales) razlikuju manji mikrosporangiji s mnogobrojnim mikrosporama i makrosporangiji ili megasporangiji s po 4 makrospore. Kod skupine preslica (Equisetales) trusnici se nalaze na posebno preobraženim listovima, sporofilima, skupljenima poput klasa u tzv. strobilus. Sporofili imaju oblik štita ili stolića s jednom nogom na čijoj se donjoj strani nalazi 5 do 10 vrećastih sporangija u kojima nastaju izospore. U pravih paprati (Filicatae) sporangiji su pretežito također izosporni, a najčešće se nalaze na listovima koji služe i za asimilaciju (trofosporofili). Skupljeni su u trusnim gomilicama (sorusi). Samo se u nekih vrsta, ako u rebrača (Blechnum spicant), sporofili razlikuju od asimilacijskih listova (trofofili), ili je, kao npr. u običnoga jednolista (Ophioglossum vulgatum), list razdijeljen u neplodni asimilacijski dio i plodni dio koji nosi istovrsne trusnike. U vodenih paprati kao što su nepačkovke (Salviniaceae) razvijaju se pri bazi vodenoga lista kuglasta trusna »plodišta« ili sporokarpiji. Jedni sadrže samo veće makrosporangije u kojima se razvija po jedna velika makrospora, a u drugima su mikrosporangiji svaki s 64 malene mikrospore. Raznorotke (Marsileaceae) imaju također raznovrsne sporangije s mikrosporama i makrosporama.

IzvoriUredi

  1. Vinopedia
  2. Hrvatski leksiokon
  3. Proleksis enciklopedija
  4. Rost, Barbour, Stocking, Murphy, Plant Biology, drugo izdanje, Thompson Brooks/Cole, 2006.
  5. Sporangiji - Hrvatska enciklopedija

Vanjske povezniceUredi