Sporazum Karadžić – Filipović

Mirovni planovi
za rat u BiH
Karadžić-Filipović
Carrington-Cutiller
Wance-Owen
Owen-Stoltenberg
Washington
Dayton

Sporazum Karadžić-Filipović bio je sporazum srpskih predstavnika predvođenih Radovanom Karadžićem i muslimanskih predstavnika predvođenih Muhamedom Filipovićem. Pregovori su se vodili tijekom ljetnih mjeseci 1991., a konačno je potpisan u srpnju 1991. Prvi put je objavljen u Beogradu u 2. kolovoza 1991. godine.[1]

Povijest

uredi

Pregovore je inicirala muslimanska strana koju su predstavljali Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić, a sa srpske strane pregovarali su Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Filipović i Zulfikarpašić su započeli pregovore uz punu suglasnost Alije Izetbegovića koji im je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer Filipović i Zulfikarpašić nisu htjeli pregovarati bez njegovog mandata, dok je srpske predstavnike ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam sudjelovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora. Na otvaranju pregovora početkom srpnja 1991. sudjelovala je i Biljana Plavšić.[2]

Razlog iniciranja pregovora bilo je stanje raspada SFR Jugoslavije iz koje su već otišli Hrvatska, Makedonija i Slovenija. Muslimanska strana željela je urediti odnose SR Bosne i Hercegovine s ostatkom Jugoslavije i osigurati punu ravnopravnost Muslimana sa Srbima, odnosno Crnogorcima u novoj državi, u kojoj su imali namjeru ostati i zbog muslimanske manjine u Sandžaku te su inzistirali na teritorijalnoj cjelovitosti SR BiH. To je bio minimum zahtjeva muslimanske strane u pregovaranju. Radovan Karadžić je prihvatio pregovore, a kao minimum zahtjeva srpske strane istaknuo je zahtjev Srba da ostanu u jednoj državi, bez obzira na njezinu formu. Na srpskoj strani pregovarali su Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Osnovna načela pregovora bila su da SR BiH ostane u Jugoslaviji, čime bi bio realiziran najvažniji cilj srpske politke, a da zadrži puni suverenitet, ostane u svojim granicama sa statusom države koja s ostalim članicama zajedničke države ima vanjsku politiku, vojsku, carine, novac i opću gospodarsku politiku, dok bi u ostalim aspektima bila samostalna. Muslimanski pregovarači su obećali izvještavati Izetbegovića i Stjepana Kljujića, no potonjeg samo u potrebnoj mjeri, a srpska Slobodana Miloševića i rukovodstvo SDS-a o napredovanju pregovora.[3]

U početku je u pregovorima sudjelovao Karadžić s ostalima, da bi dalje nastavili pregovarati Koljević i Krajišnik s Filipovićem i Zulfikarpašićem. Nakon kraćeg vremena pregovaranja, stranke su došle do nacrta sporazuma u kojem su izraženi elementi o kojima su se sporazumjeli. Stranke su se složile da SR BiH ostane u državnoj zajednici sa SR Srbijom i SR Crnom Gorom pod uvjetom da ima položaj potpuno ravnopravne i suverene države i da ostane u svojim granicama. Bilo je dogovoreno da unutar SR BiH ne će biti unutarnjih podjela. Vojska koja bi bila stacionirana u SR BiH bila bi sastavljena isključivo od njezinih državljana, a jedino njezin državljanin mogao je biti zapovjednik vojske. U zajedničkoj državi bi izaslanstva država članica imala veto u svim pitanjima koja bi se ticala opstanka i vitalnih nacionalnih ili državnih interesa. Muslimanska strana inzistirala je da nova državna zajednica bude savez država, a srpska je inzistirala na saveznoj državi, što je predstavljalo neslaganje između stranaka. Stranke su se nadale da će, nakon usuglašavanja, i Europska unija podržati pregovore. Nakon usuglašavanja, održan je plenarni sastanak pregovarača na kojem su sudjelovali Izetbegović i Karadžić. Čelnici predstavnika, Filipović i Koljević, iznijeli su usuglašene stavove i nerješeno pitanje budućeg uređenja državne zajednice (savez država ili savezna država). Izetbegović je zaključio da su pregovori bili uspješni i naložio je Filipoviću i Koljeviću da definiraju konačnu verziju teksta. Iako je Filipović upozorio Izetbegovića da nije riješeno pitanje uređenja buduće zajedničke države, Izetbegović je ocijenio da je to pitanje bilo marginalno.[3]

Srpska strana je tražila da pregovarači odu u Beograd i da se održe razgovori s Miloševićem, iako ga je Koljević svakodnevno obavještavao o napredovanju pregovora. S Miloševićem su razgovarali Filipović i Zulfikarpašić. Konačno je i Milošević prihvatio rješenja pregovaranja i predložio da, pošto su u SR BiH većina muslimani, predsjednik države bude Izetbegović. Prihvatio je i da SR BiH bude jedinstvena vojna oblast, u čijoj će vojsci služiti isključivo njezini državljani, te je, zbog većinskog položaja Muslimana, predložio da zapovjednik vojske uvijek bude Musliman.[3] Sporazum je konačno potpisan između Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića 14. srpnja 1991., a prvi put je objavljen u Beogradu 1. kolovoza 1991.[4]

Sporazum

uredi

Sporazum Karadžić-Filipović imao je osam točaka, prvi put objavljenih u Beogradu 1. kolovoza 1991., a u BiH ih je prvi puta objavilo Oslobođenje dan poslije.[4]

  1. Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje povijesnih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
  2. Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njezinog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
  3. Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno povijesno opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.
  4. Suglasni smo da Bosna i Hercegovina treba biti pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svog teritorija, pod uvjetom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnova pravnog sustava zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
  5. Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
  6. Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji bit će uređeni u zajedničkom ustavu, uz korištenje europskih standarda.
  7. Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i povijesnu osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcioniranja saveznih odnosno zajedničkih tijela: monetarnog sustava, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i vanjskih poslova.
  8. Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslavenska zajednica ona koja obuhvaća svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituiraju takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

Izvori

uredi
  1. Republikainfo.comArhivirana inačica izvorne stranice od 15. travnja 2019. (Wayback Machine) Osvrt na neistine tužitelja Kenetha Scotta , 9. studenoga 2017. (pristupljeno 15. travnja 2019.)
  2. (boš.) Nezavisne Kolumne. Muhamed Filipović: Historijski sporazum, 15. listopada 2008. (pristupljeno 25. travnja 2017.)
  3. a b c Muhamed Filipović: Historijski sporazum (na bošnjačkom). Nezavisne novine, 15. listopada 2008. Pristupljeno 23. prosinca 2014.
  4. a b Zašto BiH nije napravila referendum kada su to učinile Hrvatska i Slovenija?. Hercegovina.info, 15. siječnja 2014. Pristupljeno 23. prosinca 2014.