Donnatella~hrwiki

Italo Calvino jedan je od najznačajnijih talijanskih i europskih pisaca druge polovice 20. stoljeća. Rodio se u Santiagu de Las Vegas na Kubi 15. listopada 1923. godine. Otac Giacomo, rođeni Ligurac, bio je agronom, dok je majka Evelina Mameli, rođena u Sardegni, bila biologinja. «Započet ću govoreći kako sam rođen u znaku vage (Libra)», rekao je jednom Calvino. (Vaga je sedmi znak zodijaka, traje od 24. rujna do 23. listopada;) odnosno il libro je talijanska riječ za knjigu. 1926. Calvinovi se vraćaju u Italiju nastanivši se u Sanremu. Tu je Italo proživio svoje djetinjstvo u idiličnom obiteljskom okruženju, prožetom ljubavlju i strašću prema znanosti. 1934. počinje pohađati nižu gimnaziju «G. D. Cassini», gdje prijateljuje sa Eugenijem Curijem. To će prijateljstvo kasnije postati veoma važno za njegovu političku i kulturnu djelatnost. No, baš kad je mogao početi nesmetano uživati u bogatom kulturnom okružju Sanrema, započeo je rat. Završivši gimnaziju, seli u Torino i upisuje studij agronomije. Nakon što je uspješno položio sve ispite prve godine, posvećuje se svojim strastima: književnosti, kinu i kazalištu. Napisao je La commedia della gente (“Ljudsku komediju”), dramsko djelo za literarni natječaj, i djelo Pazzo io o pazzi gli altri (“Jesam li ja lud, ili drugi”), koju bezuspješno predstavlja izdavačkoj kući Einaudi. 1943. vraća se u Sanremo. Doznavši da su fašisti ubili mladog partizanskog liječnika Felicea Cascionija, pridružuje se “Garibaldiju”, odnosno jurišu kojeg su partizani posvetili Cascioniju. 1945. sudjeluje i u jednoj od posljednjih partizanskih bitki, kod Baiarda, koje se kasnije prisjeća u svojem djelu Ricordo di una battaglia (“Sjećanje na bitku”). Njegovo je partizansko ime glasilo Santiago, po kubanskome mjestašcu – Santiago de Las Vegas, blizu Havane – gdje se i rodio dvadeset godina ranije. Nakon oslobođenja splasnule su Calvinove slobodnjačke ideje. Mijenja se njegov pogled na život i svijet. Zapravo mu prioriteti postaju kultura i filozofija. Više se bavi pravima čovjeka, nego samim komunizmom. Upisuje se na Fakultet za književnost u Torinu, izravno na treću godinu, zahvaljujući pravima bivših boraca Drugog svjetskog rata. Upoznaje Cesarea Pavesea koji kasnije postaje prvim lektorom njegovih djela. Nakon što je diplomirao godine 1947., sa temom o Josephu Conradu, započinje suradnju sa izdavačkom kućom Einaudi. Njegove se kulturne aktivnosti povećavaju usporedo sa osobnim poznanstvima. Posjećuje Vittorinija, Nataliju Ginzburg, Delia Cantimorija, Franca Venturija, Norberta Bobbija, Felicea Balba. Surađuje sa časopisima “L’Unita” i “Rinascita”. 1949. objavljuje djelo Ultimo viene il corvo (“Posljednji dolazi gavran”), dok Il bianco Veliero (“Bijeli jedrenjak”) ostaje neobjavljen. U kolovozu 1950. Cesare Pavese počinja samoubojstvo pa tako Calvino ostaje bez prijatelja, i kao što sam već prije navela, prvog lektora svojih djela. Pisac je bio duboko pogođen jer je Pavesea doživljavao kao stabilnu i jaku ličnost. Okrivljavao se zbog toga što nije predvidio njegov neočekivan čin. Između 1958. i 1962. objavljuje La gallina di reparto («Kokoš iz odjela»), La nuvola di smog (“Oblak smoga”) i antologiju Racconti (“Priče”). U časopisu za kulturu «Contraconache» piše tekstove pjesama Canzone triste (“Tužne pjesme”), Dove vola l’avvoltoio (“Kuda ide orao”), Oltre il ponte (“Preko mosta”), Sul verde fiume Po (“Na zelenoj rijeci Po”). 1959. objavljuje roman Il cavaliere inesistente (“Nepostojeći kavalir”) i odlazi na putovanje u SAD-e, koje će mu dati inspiraciju za pisanje neobjavljenoga Optimista u Americi, odnosno djela Un ottimista in America. U Menabu izlaze Calvinov esej La sfida al labirinto («Izazov u labirintu») te priča La strada di San Giovanni (“Cesta prema San Giovanniju”). Calvinova je slava već afirmirana. Pozivan je na konferencije i kongrese diljem Europe. Na Maiorci dobiva nacionalnu nagradu Formentor. 1962. nalazeći se na još jednom književnom susretu upoznaje svoju buduću ženu Esther Juthit Singer, zvanu Chiquita, sa kojom se vjenčao u Havani, 19. veljače 1964. Na Kubi se družio i sa Ernestom Che Guevarom. Nakon toga se vraća u Italiju i živi u Rimu sa suprugom i njezinim sinom Marcellom Weilom. Te se godine pojavljuje Grupa ’63, odnosno neoavangardistička literarna struja, koju Calvino slijedi, ali joj ne podliježe u potpunosti. Objavljuje priče La giornata di uno scrutatore (“Dan istraživača”) i Speculazione edilizia (“Graditeljska spekulacija”). Krajem 1964. objavljene su i prve kozmikomike La distanza della Luna, Sul far del giorno, Un segno nello spazio, Tutto in punto. Nedugo nakon toga objavljuje Il barone rampante i diptih La nuvola di smog - La Formica argentina. 12. veljače 1966. umire Calvinov prijatelj Elio Vittorini, kome posvećuje esej nazvan Vittorini: djelo i književnost. Calvino u tom eseju ocrtava misli prostodušnog i samopouzdanog intelektualca, suprotstavljajući se na taj način pesimizmu tadašnje književnosti. Poslije Vittorinijeve smrti, Calvino se povlači u osamu kako bi sredio misli. Promjenu opisuje ovim riječima: “Stendhalizam, koji je bio praktična filozofija u doba moje mladosti, sada je završio. Možda je to samo proces metabolizma, nešto što dolazi s godinama. Dugo sam bio mlad, možda čak i previše. Odjednom sam osjetio da dolazi starost, da, baš starost. Nadam se da ću produžiti i razdoblje starosti, bude li čim prije došla.” 1967. seli u Pariz zajedno sa svojom obitelji. Prati tokove francuske kulture, ali živi povučeno. Povremeno posjećuje pariške intelektualce: Georgesa Pereca, Françoisa le Lionnaisa, Jacquesa Roubauda, Paula Fournela, Raymonda Queneaua. Uostalom, prevodi I fiori blu (“Plave cvjetove”) Raymonda Quneaua, od kojega preuzima humorističke aspekte i razmišljanja o svemiru. Produbio je svoju strast za znanošću. Rezultati su vidljivi već u njegovu djelu Ti con zero (“T s nulom”), za koje osvaja nagradu “Viareggio” 1968. godine. Calvinovo stvaralaštvo prošlo je raznoliki književni put, od (neo)realističko-pustolovnog pripovijedanja u ranijim prozama poput Puta do paukovih gnijezda (1947), alegorijsko-bajkovite kombinatorike u Našim precima (1960) pa do književnog eksperimenta u Kozmikomikama (1965) i T s nulom (1967). U Nevidljvim gradovima (1972) ili Dvorcu ukrižanih sudbina (1973) Calvino uspješno isprepleće žanrove, a roman o čitanju i pisanju Ako jedne zimske noći neki putnik (1979) postaje i bestseler. Pisao je za različite časopise tijekom svog života, uključujući «Našu Lottu» - «La nostra Lotta», «Il Garibaldino», «Voce della Democrazia», «Contemporaneo», «Cittá Aperta, i «La Republica». Od 1959 – 1967 sa Elijem Vittorinijem uređuje časopis «Il Menabó di letteratura». Esejističko-kritički tekstovi predstavljaju onaj dio Calvinova opusa koji je nastajao usporedo s pripovjednim djelima, poput Grobnog kamena (1980), ali ih je većina tiskana posthumno. Među naslovima kao što su Cesta prema San Giovanniju (1990) ili Zašto čitati klasike (1991), zbog vrlo zanimljivog Calvinovog “futurološkog” pogleda na roman posebno se izdvajaju Američka predavanja (1988). U Američkim predavanjima teme koje je Calvino definirao odnosile su se na određene književne vrijednosti koje bi valjalo očuvati u tisućljeću koje je bilo pred vratima. “Moja vjera u budućnost književnosti sastoji se u spoznaji da postoje stvari koje može pružiti jedino književnost pomoću svojih specifičnih sredstava. Želio bih, dakle, ova svoja predavanja posvetiti određenim književnim vrijednostima, odlikama ili posebnostima koje su mi osobito drage, pokušavajući ih smjestiti u perspektivu novog tisućljeća…”. Već je iz samih naslova tema (Lakoća; Brzina; Točnost; Vidljivost; Mnogostrukost) moguće iščitati Calvinovu zaokupljenost, tj. o kojim je vrijednostima riječ. No, zanimljive su i okolnosti pod kojima su nastala Calvinova Američka predavanja. Ona svoj postanak duguju tzv. Charles Eliot Norton Poetry Lectures - ciklusu od šest predavanja koji se još od 1926. održavaju svake akademske godine na Harvardskom sveučilištu iz Cambridgea u Massachusettsu. Redom su ih držala imena od formata, poput T. S. Eliota, Igora Stravinskog, Jorge Luis Borgesa, Northropa Fryea, Octavia Paza… a za sezonu 1985/86 Harvardsko sveučilište službeno je pozvalo, kao prvog talijanskog književnika, Itala Calvina. Calvino je za Norton Lectures skupio građu za osam predavanja, pet ih je i napisao, no nije ih nikada uspio i održati. Umro je u rujnu 1985. godine, u Sieni, a njegova žena Esther za objavljivanje je priredila daktiloskript tih predavanja .