Teorija igara grana je primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojima uspjeh neke racionalne osobe odnosno učesnika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba.[1]

U 20. stoljeću teorija igara izrazito se razvila. Veći pomak u razmatranju igara s nula-zbrojem proizveo je John von Neumann, koji je kasnije bio koautor knjige Theory of Games and Economic Behavior (Teorija igara i ekonomsko ophođenje) 1944. godine s ekonomistom Oskarom Morgensternom. U ovoj knjizi Von Neumann i Morgenstern teoretiziraju ekonomsko ponašanje raznih subjekata rabeći razne kooperativne igre. U drugom izdanju knjige Von Neumann i Morgenstern iznijeli su koristi i primjene ove teorije igara za statističare i ekonomiste kako bi mogli razmotriti odluke subjekata pod neizvjesnim uvjetima.

Teorija igara ima primjenu u objašnjavanju situacija u ekonomiji, sociologiji, ekologiji, politici itd.

Povijest

uredi

Uporaba

uredi

Predstavljanje igara

uredi

Opširni oblik

uredi

Normalizrani oblik

uredi

Funkcijski oblik

uredi

Opća primjena

uredi

Biologija

uredi

Ekonomija

uredi

Filozofija

uredi

Politika

uredi

Teorija igara primijenjuje se u političkim znanostima, a osobito u područjima kao što su pravična dioba, politička ekonomija, ratno pregovaranje, pozitivna politička teorija, i teorija društvenog izbora. U svim ovim navedenim područjima istraživači su razvili teoretske modele igara u kojem su sudionici glasači, države, interesne skupine i političari.

Prvi primjer primjene teorije igara u političkim znanostima izveo je Anthony Downs, koji je u svojoj knjizi An Economic Theory of Democracy (Ekonomska teorija demokracije) rabio hotellingov zakon u objašnjavanju političkog procesa. Downs je bio prva osoba koja je dokazala da će politički kandidati odnosno stranke težiti prema ideologiji koja će udovoljavati vrijednostima središnjice ako su glasači potpuno upoznati s činjenicama, ali također je tvrdio da glasači isto tako svjesno odlučuju ostati neupućeni što na kraju omogućava kandidatima da se odvoje u svojim nastupima.

Vrste igara

uredi

Kooperativne/ne-kooperativne

uredi

Simetrične/asimetrične

uredi
Primjer asimetrične igre
E F
E 1,2 0,0
F 0,0 1,2

Nula-zbroj/ne-nula-zbroj

uredi

Simultane/nizne

uredi

Perfektne informacije i neperfektne informacije (potpune i nepotpune informacije)

uredi

igre kombinatorike

uredi

Beskrajne igre

uredi

Diskretne i kontinuirane igre

uredi

Diferencijalne igre

uredi

Meta igre

uredi

Izvori

uredi
  1. Myerson, Roger B. (1991). Game Theory: Analysis of Conflict, Harvard University Press, p. 1. Chapter-preview links, pp. vii–xi.
Nedovršeni članak Teorija igara koji govori o ekonomiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.