Otvori glavni izbornik
Četiri prstena osnovne struktura tetraciklina

Tetraciklini su skupina kemijskih spojeva, koji služe kao antibiotici širokog spektra. Razlikujemo tetracikline koje proizvode bakterije roda Streptomyces iz koljena Actinobacteria, te semisintetske dobivene u labaratorijima od prirodnih. Prvi ih je opisao Benjamin Minge Duggar 1948.g.

Tetraciklini:

  • prirodni: tetraciklin, klortetraciklin, oksitetraciklin, demeklociklin
  • semi-sintentski: doksiciklin, limeciklin, meklociklin, metaciklin, minociklin, rolitetetraciklin

Tetraciklini djeluju vezajući se na 16S dio 30S podjedinice ribosoma, sprečavajući vezanje transportne RNK. Tako sprečavajući translaciju, a tim je blokirana sinteza proteina u stanici. Bakterijske stanice mogu razivit i rezistenciju na tetracikline. Čine te mehanizmom inaktivacije enzimima, efluksom i ribosomalnom protekcijom. Inaktivacija enzimom je najrjeđi način u kojemu enzim tetraciklinu dodaje acetilnu skupinu i time ga sprečava u vezivanju. Efluks je stvaranje membranskog proteina koji pumpa tetraciklin izvan stanice. Protekcija ribosoma odvija se na nekoliko mogućih načina: blokirajući vezanje tetraciklina na ribosom; vežući se na ribosom koji sadrži tetraciklin tako da i dalje omogućuju translaciju; vežući se na ribosome izbacujući tetraciklin.

Koriste se u liječenju brojnih infekcija (npr. klamidija, bruceloza, infekcija spirohetama), korisni su u liječenju kožnih bolesti (npr. akne, rosacea). Zbog svoje teratogenosti zabranjeni su u trudnoći, te kod djece.