Usnula Venera

Usnula Venera (talijanski: Venere dormiente), poznata i kao Dresdenska Venera (Venere di Dresda), je jedna od posljednjih slika velikog mletačkog renesansnog slikara Giorgionea iz oko 1510. godine. Slika se tradicionalno pripisuje Giorgioneu, iako se već odavno vjeruje kako ju je dovršio Tizian, nakon Giorgioneove smrti 1510. godine. U 21. stoljeću mnogi znanstvenici smatraju da je goli lik Venere naslikao Tizian, ostavljajući Giorgioneov doprinos neizvjesnim[1], te se drži da je on naslikao tek krajolik i nebo[2].

Giorgione - Sleeping Venus - Google Art Project 2.jpg
Usnula Venera
Giorgione i Tizian, oko 1510.
ulje na platnu
108,5 × 175 cm
Galerija starih majstora u Dresdenu, Dresden
Portal: Likovna umjetnost
Pastoralni koncert, oko 1509., ulje na platnu, 105 x 137 cm, Louvre, Pariz.

Slika prikazuje golu ženu čiji profil kao da odražava kontura brda u pozadini. To je prvi potpuno nagi akt u zapadnjačkom slikarstvu, te zajedno s Pastoralnim koncertom), drugom slikom koja se drži za Tizianovo i Giorgioneovo djelo[3], uspostavila je „žanr erotske mitološke pastorale”[4] sa ženskim aktovima u krajoliku, popraćen na drugoj slici odjevenim muškarcima[3]. Pojedinačna gola žena u bilo kojem položaju postala je čest motiv slikarstva od nastanka ove slike, a iako je ostala popularna stoljećima nakon toga, „ženski akt koji leži postao je prepoznatljivo obilježje venecijanskog slikarstva”[4].

Slika se razlikuje od Botticellijeve božice (Rođenje Venere (Botticelli), koja stoji naga prilikom svog rođenja, ali odmah biva pokrivena, dok Giorgioneova Venera spava, a njezino nago tijelo nalazi svoj odjek u krivuljama brda prizora s pozadine. Dok je donja linija tijela jedna kriva linija, gornja je obliku valova polazeći od glave preko grudi do ruke koja je spuštena preko stidnog brežuljka, što je diskretna i sugestivna gesta. Senzualni efekt slike pojačan je toplim tonovima i prirodnom teksturom njezinog tijela, što je naglašeno plahtama na kojima leži[5]. Najvjerojatnije je rađena za privatnog kolekcionara, možda je čak bila i pokrivana zavjesom, kao što je bilo uobičajeno s takvim slikama u kasnijim stoljećima. Naime, Usnula Venera je djelo izuzetne važnosti zbog utjecaja kojega je ostavila na kasnije predstave ležeće božice Venere u povijesti umjetnosti[5], ponavljajući se kao tema od renesanse, baroka i impresionizma do moderne umjetnosti.

Ležeći ženski akt u slikarstvu (1520.–1900.)
Girolamo da Treviso - Sleeping Venus - WGA09520.jpg Venus de Urbino, por Tiziano.jpg Paris Bordone - Sleeping Venus with Cupid - WGA02462.jpg Annibale Carracci - Sleeping Venus - WGA4449.jpg Artemisia Gentileschi - Sleeping Venus.JPG
Girolamo da Treviso, 1520.
Tizian, 1534.
Bordone, 1540.
Annibale Carracci, 1602.
Artemisia Gentileschi, 1625.
Guido Reni - Reclining Venus with Cupid - WGA19312.jpg Diego Velaquez, Venus at Her Mirror (The Rokeby Venus).jpg Goya Maja naga2.jpg 1863 Alexandre Cabanel - The Birth of Venus.jpg Manet, Edouard - Olympia, 1863.jpg
Reni, 1639.
Velázquez, oko 1650.
Goya, 1792.
Cabanel, 1863.
Manet, 1863.

Rendgenski snimci su otkrili kako je izvorno pored Venerinih stopala klečao lik Kupida, koji je u 19. stoljeću, nakon što je djelo bilo oštećeno, preslikan[5]. Tada je izmijenjen i krajolik na obje strane, kao i boja draperije, a glava Venere je izvorno bila u profilu, što je čini vrlo sličnom Tizijanovoj kasnijoj slici, Venera Pardo (Louvre)[1].

Prema Rinaldiju, slika je prvobitno bila dio zbirke Girolama Marcella u Veneciji gdje ju je 1525. god. opisao Marcantonio Michiel, mletački patricij zainteresiran za umjetnost. Potom je prešla u zbirku vojvoda Istoka, loze koja je vladala vojvodstvima od Ferare i Modene. Godine 1695., zajedno s više djela kupuje ju poljski kralj i poljsko-litavski knez iz njemačke dinastije Wettin, August II. Jaki. Slika se danas nalazi u Gemäldegalerie u Dresdenu, a nakon Drugog svjetskog rata slika je nakratko bila u posjedu Sovjetskog Saveza.

BilješkeUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Usnula Venera
  1. 1,0 1,1 Paul Joannides, Titian to 1518: The Assumption of Genius, 2001., Yale University Press, str. 180.-181. ISBN 0300087217
  2. David Jaffé, (ur.), Titian, The National Gallery Company/Yale, London, 2003., str. 13. ISBN 1-85709-903-6
  3. 3,0 3,1 Sheila Hale, Titian, His Life, Harper Press, 2012., str. 97.-98. ISBN 978-0-00717582-6
  4. 4,0 4,1 Malcolm Bull, The Mirror of the Gods, How Renaissance Artists Rediscovered the Pagan Gods, Oxford UP, 2005., str. 208.-211. ISBN 0195219236
  5. 5,0 5,1 5,2 Frederick Hartt, History of Italian Renaissance Art: Painting, Sculpture, Architecture (Art), Pearson/Prentice Hall, 2010., str. 594.-595.: “Ch. 19. High and Late Renaissance in Venice and on the Mainland”

PovezniceUredi

Vanjske povezniceUredi