Vai Lahi (tonganski : velika voda) središnje je kratersko jezero tonganskog otoka Niuafoʻou. Otok je najsjeverniji otok Tonge, a nalazi se oko 570 km sjeverno od glavnog otoka kraljevstva, Tongatapu. Niuafoʻou je prstenastog oblika, i rub je aktivnog vulkana. Otočni prsten obuhvaća dva velika jezera, Vai Lahi i mnogo manje Vai Vai Siʻi (također poznato kao Vai Mataʻaho), te nekih osam mnogo manjih jezera.[1]

Vai Lahi
Zemljovid otoka Niuafoʻou, prikazuje jezero Vai Lahi
VrstaVulkansko kratersko jezero
Položaj
Koordinate15°36′18″S 175°38′24″W / 15.605°S 175.64°W / -15.605; -175.64
Smještajotok Niuafoʻou, Tonga
Države
Fizikalne osobine
Duljina4.5 km
Širina 
 • Najveća4 km
Dubina 
 • Najveća121 m
Površina13.6 km2
Zapremina1 km3
Vai Lahi na zemljovidu Tonge
Vai Lahi
Vai Lahi
Vai Lahi na zemljovidu Tonge
Zemljovid

Vai Lahi je kratersko jezero otprilike kružnog oblika promjera 4 kilometra. Godine 1935. je zabilježeno da je površina jezera bila 23 metra iznad razine mora, a sada se vjeruje da je blizu razine mora. Isto istraživanje koje je izvijestilo o ovim novim otkrićima također je otkrilo da je dubina jezera znatno veća nego što se prije mislilo; Dugo se smatralo da doseže najviše 84 metra, a nedavno je otkriveno da je na najdubljoj točki duboko 121 metar.[1] Jezero ima opseg od 15,5 kilometara, a površinu od 13.6 km2. Vai Lahi ima zapreminu od gotovo jednog kubnog kilometra.[1] Vode jezera su tople i blago alkalne.

Jezero sadrži tri otoka i potopljeni otok koji se pojavljuje kada razina vode padne. Najveći od ovih otoka je središnji Motu Lahi (Veliki otok). Ostali otoci su Motu Molemole, Motu Siʻi, i efemerni Motu ʻAʻAli.

Niuafoʻou je bio sporadično aktivan kroz zabilježenu povijest, sa šest erupcija tijekom dvadesetog stoljeća. Najjača od njih, 1946., rezultirala je evakuacijom otoka, a prvim skupinama stanovnika dopušten je povratak na otok tek 1958..

Izvori uredi

  1. a b c Kempe, S., and Kasmierczak, J., "Terrestrial analogues for early planetary oceans - 5. The caldera lakes of Niuafoʻou", in Hanslmeier, A., Kempe, S., and Seckbac, J., (eds.) (2012) Life on Earth and other Planetary Bodies New York: Dordrecht.

Vanjske poveznice uredi