Otvori glavni izbornik

Vladimir Filipović (Ludbreg, 26. srpnja 1906. – Silba, 26. lipnja 1984.), hrvatski filozof.

Sadržaj

Životopis do 1945.Uredi

Otac Stjepan bio je državni službenik. Majka mu je Ivka rođena Kon. Osnovnu školu pohađao u Novskoj, gimnaziju u Bjelovaru i Zagrebu, gdje maturira 1925. Studira filozofiju i slavistiku u Zagrebu, a 1926.–1927. u Münchenu i Berlinu. Diplomira 1929., a 1930. kod A. Bazale brani doktorsku dizertaciju Problem vrijednosti – Historijska i kritičko-sistematska rasprava.

Radi na gimnazijama u Karlovcu i Korenici, a 1932. postaje asistent na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojoj će ostati sljedeće 44 godine. Tajnik je Pučkog sveučilišta, osnovanog na inicijativu A. Bazale. Godine 1939. postaje docent.

Za vrijeme NDH, za razliku od profesora Bazale i docenta Pavla Vuk-Pavlovića, zadržava položaj sveučilišnog nastavnika.

Djelovanje 1945.-1984.Uredi

Godine 1945. Bazala i Vuk-Pavlović su vraćeni na Odsjek za filozofiju. Međutim, Bazala umire 1947., a Vuk-Pavlović krajem te godine dirigiranom akcijom studenata-skojevaca biva otjeran s fakulteta. Tako Filipović ostaje jedini nastavnik na Odsjeku, u osjetljivoj poziciji prema obaveznoj marksističkoj dogmi (Dijalektički i historijski materijalizam), nastojeći očuvati koliko je moguće od duha istinske filozofije. Godine 1952. postaje izvanredni, a 1957. redovni profesor. Predaje do odlaska u mirovinu 1976..

Njegovo pedagoško, strukovno, izdavačko i organizacijsko djelovanje od golemog je značaja za dalji razvoj filozofije u Hrvatskoj (pa i u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije).

Nastava i organizacijaUredi

Filipović je organizirao nastavu, predavao razne kolegije (povijest filozofije, logiku, ontologiju, spoznaju teoriju), obučavao svoje asistente i kasnije nastavnike. Preko svojih poznanstava u Njemačkoj, uređuje im studijske boravke u Njemačkoj, naročito preko Humboldtove zaklade. Pod njegovim vodstvom, Katedra za filozofiju izrasla je u Odsjek za filozofiju sa devet katedri i 19 nastavnika i asistenata 1980-ih godina (tijekom 1990-ih broj je smanjen).

Značajan događaj, u kojem je Filipović sudjelovao, bilo je osnivanje Hrvatskog filozofskog društva 8. prosinca 1957.. Bio je prvi predsjednik Upravnog odbora HFD (1958.–1959.), te ponovno 1962.–1963.)

Na njegovu inicijativu godine 1961. pokrenut je Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru, gdje je i predavao. Nakon umirovljenja 1976. predavao je na postdiplomskom studiju u (Međusveučilišnom centru Dubrovnik, na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru te na Akademiji za kazališnu umjetnost, koje je jedan od osnivača (1950.), gdje predaje psihologiju, s osobitim obzirom na psihologiju glumačkog stvaralaštva, te filozofiju umjetnosti.

Prijevodi i izdavaštvoUredi

Prirađuje niz hrvatskih prijevoda klasičnih filozofskih djela (Lukrecije, Kant, Hegel, Fichte, Scheler) s vlastitim predgovorima ili pogovorima. Priređuje dvojezična izdanja (latinski i hrvatski) kapitalnih djela starije hrvatske filozofije: Teorija prirodne filozofije Josipa Ruđera Boškovića i Nova sveopća filozofija Frane Petrića. Uređuje vrlo značajnu Filozofsku hrestomatiju u 12 svezaka, od čega je sam pripremio tri, koja je doživjela tri izdanja. Uređuje Filozofijski rječnik (1965.).

Istraživanje hrvatske filozofske baštineUredi

U poznijim godinama okreće se proučavanju povijesti hrvatske filozofije (odnosno "hrvatske filozofske baštine"). Pokrenuo je osnivanje Instituta za filozofiju (1967.) i vodio ga kao ravnatelj od 1968. do smrti 1984. Okuplja tim mlađih istraživača i vanjskih suradnika na čelu s Krunom Krstićem. Bio je glavni urednik časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine od njegovog pokretanja 1975. do 1984.

Filozofske koncepcije: aksiologija, kultura, pedagogijaUredi

U svojoj dizertaciji Problem vrijednosti, nasuprot ekonomističkim i psihologističkim teorijama vrijednosti, Filipović nalazi uzor u filozofiji vrijednosti Hermanna Lotzea (1817.-1881.), utjecajnog njemačkog filozofa koji je u nastojanju oko sinteze metafizike njemačkog idealizma i egzaktnih prirodnih znanosti u usponu, uviđajući bitnu razliku prirodne zbilje konstituirane na uzročnosti i ljudske zbilje usmjerene na smisao i svrhu, digao problem vrijednosti i etike općenito na rang i dostojanstvo fundamentalne filozofije, tj. metafizike. Lotzeovu ideju Filipović međutim ne razvija dalje u smislu Badenske škole koja se nastavlja na Lotzea (po kojoj postoji apsolutna, transcendentalna sfera u kojoj se temelje vrednote). Filipovićevo je razmatranje u skladu sa Brentanovom teorijom intencionalno-predmetno ustrojene svijesti, uz utjecaj M. Schelera i N. Hartmanna; on razvija fenomenologijsku filozofiju vrijednosti. Vrijednosna predmetna intencija jest "primarna funkcija svijesti". Čini vrednovanja, odnosno "intencionalni vrijednosni akti", jesu ujedno "po teleologijskoj udešenosti svijesti i voljni akti". (Zenko, str. 27)

Tako utemeljena aksiologija ide po Filipoviću ruku po ruku s filozofijom kulture. Iz povijesti i raznolikosti kultura ne slijedi nužno vrijednosni relativizam. Kulture predstavljaju različite sustave objektivnih, nadindividualnih, "nadvremenskih", "apsolutnih" vrednota; mijenja se samo čovjekov odnos prema njima. Taj pristup primjenjuje u raspravi Pedagogija i aksiologija (1934.): Učitelji su odgojitelji, moraju imati osviješten sustav vrijednosti, što ga trebaju prenijeti mladeži koju im povjeravaju roditelji i cijela nacionalna zajednica. (Zenko, str. 28) Pri tome moraju biti svjesni da djeluju u određenom vremenu i sredini, u okviru svoga naroda i njegove kulturne tradicije, posebno preuzimajući i razvijajući njegovu filozofsku baštinu. (Zenko, str. 474)

Nakon rata ne nastavlja aksiološka istraživanja, koja novi režim odbacuje kao izdanak idealističke filozofije. Ograničava se na nastavu, prevođenje, uređivanje, organiziranje. Iako više nije objavljivao teorijske članke o filozofskom zasnivanju takvog djelovanja, očito je da je do kraja života slijedio navedena načela.

Utjecaj i ocjeneUredi

Filipovićevo značenje za razvoj filozofije u Hrvatskoj u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kao nastavnika, prevoditelja, izdavača i organizatora, neprocjenjivo je. »Nastojao je biti i bio je naš nacionalni (možda posljednji) prosvjetitelj u najširem i najeminentnijem "svjetskom građanskom" smislu: u duhu novovjekovnog ideala slobode.« (Zenko, str. 475)

Sačuvan duh slobodnog mišljenjaUredi

Branko Despot piše da je, radeći s novim generacijama studenata, nasuprot agresivnosti marksističke ortodoksije (Dijalektički i historijski materijalizam) »sačuvao i tradirao duh Odsjeka koji je vladao od njegova osnutka« (Despot, str. 376) Taj duh jest duh slobode, što je vidljivo u završnim rečenicama njegove dizertacije Problem vrijednosti, gdje ističe načela koje je njegov učitelj Albert Bazala iznio u svojim radovima Metalogički korijen filozofije i Problem ličnosti: »Čovjek nije individualitet po prirodnoj poziciji ili racionalno postavljenom formularu, nego po vlastitom činu«, te »Ličnost nije nešto što imamo od prirode nego nešto, što si moramo izvojštiti vlastitim radom.« (Zenko, str. 473)

Utjecaj na odbacivanje marksističkog dogmatizmaUredi

Nastojao je, piše Franjo Zenko, "prosvjetiteljski" djelovati na prvu generaciju akademski školovanih marksista, ranih 1950-ih, upućujući ih na klasični njemački idealizam kao filozofijski izvor Marxove misli. U tome je imao mnogo uspjeha i bitno je pridonio da oni odbace dogmatizam (dijalektički i historijski materijalizam i posebno teoriju odraza). »Na neki je način plod toga prosvjećivanja bila i skupina filozofa koja je 1964. godine pokrenula časopis Praxis (neo)marksističke orijentacije.« (Zenko, str. 467) Formulacije o čovjekovoj slobodi i stvaralaštvu koje daju "praksisovci", pozivajući se na "mladog Marxa" (vidi članak Rani radovi (Marx i Engels)), nastavljaju se na one Bazale i Filipovića (Milan Kangrga: »Čovjek nije dan, nego zadan«. Gajo Petrović: istinski socijalizam je »kult ličnosti«, tj. omogućuje i potiče slobodni i svestrani razvoj svakog pojedinca.) (Vidi članak Praxis filozofija.)

Praxis filozofija danas više nije aktualna, ali je 1960-ih i 1970-ih imala značajnu percepciju i na svjetskom nivou. Ti su mislioci stupili u kontakt i dijalog sa drugim aktualnim ne-marksističkim filozofskim strujanjima (fenomenologija, egzistencijalizam, logički pozitivizam, Heidegger idr.), pa i sa kršćanstvom (Branko Bošnjak). Bili su solidno filozofski "potkovani" i njihovo samooznačavanje kao "stvaralačkih marksista" bilo je opravdano, iako je njihovo mišljenje imalo i ozbiljnih nedostataka. Mnogi mlađi filozofi, od 1960-ih nadalje, od kojih neki postaju i sveučilišni nastavnici, više ni formalno nisu marksisti, nego traže druge misaone putove. Filipović kao filozof nije dao originalna djela i nije se osobno angažirao u stremljenjima za "ozbiljenje filozofije" (odnosno za društveni i politički utjecaj), ali njegov je utjecaj kao učitelja neprocjenjiv.

DjelaUredi

Objavljene knjige:

  • Filozofija i život, Zagreb, 1938.
  • Logika za srednje škole, Zagreb, 1941.
  • Filozofija renesanse i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Matica Hrvatska, 1956.
  • Klasični njemački idealizam i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Matica Hrvatska, 1962.
  • Novija filozofija zapada i odabrani tekstovi, Zagreb: Matica Hrvatska, 1968.

LiteraturaUredi