Wienova aproksimacija

Wienova aproksimacija (ponegdje nazvana Wienov zakon ili Wienova razdioba) je zakon fizike koji se koristi za opis spektra toplinskog zračenja (često nazivano funkcija crnog tijela). Zakon je prvi izveo Wilhelm Wien 1896. godine.[1][2][3] Prema Wienu, valna duljina koja odgovara maksimumu izračene energije (λm) obrnuto je srazmjerna apsolutnoj temperaturi[4]

Usporedba Wienovog zakona razdiobe s Rayleigh-Jeansovim zakonom i Planckovim zakonom, za tijelo temperature 8 mK.

Jednadžba dobro opisuje kratkovalni dio spektra (visoka frekvencija) toplinskog zračenja s objekata, ali zakazuje kad treba objasniti podatke dobivene pokusima za zračenje dugih valova (niska frekvencija).[3] Wienova aproksimacija nije uspjela riješiti problem ultraljubičaste katastrofe, kao ni Rayleigh-Jeansov zakon nekoliko godina poslije, nego tek Max Planck svojim zakonom.[4]

VidiUredi

IzvoriUredi

  1. Wien, W. 1897. On the division of energy in the emission-spectrum of a black body. Philosophical Magazine. Series 5. 43 (262): 214–220. doi:10.1080/14786449708620983CS1 održavanje: ref=harv (link)
  2. Mehra, J.; Rechenberg, H. 1982. The Historical Development of Quantum Theory. Vol. 1. Springer-Verlag. Chapter 1. ISBN 978-0-387-90642-3 |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)
  3. 3,0 3,1 Bowley, R.; Sánchez, M. 1999. Introductory Statistical Mechanics 2nd izdanje. Clarendon Press. ISBN 978-0-19-850576-1CS1 održavanje: ref=harv (link)
  4. 4,0 4,1 Sorić, Ivica; Kvantna priroda svjetlosti, Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu