Zakonik Danila I.
Zakonik Danila I., kneza i gospodara slobodne Crne Gore i Brda (također poznat i kao Danilov zakonik), usvojen 23. travnja 1855. na Cetinju ustavno-pravni je akt kojim je knez (izvor. knjaz) Danilo I. Petrović[1] definirao pravni sustav Kneževine Crne Gore do 1870. godine.
O Zakoniku
urediDanilov zakonik ima karakteristike ustava. U svojih 95 članaka, definira različite grane prava: ustavno, krivično, građansko, međunarodno, procesno i obligaciono.
U Danilov zakonik inkorporirano je 19 članaka Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog koji je, pod vladarom Petrom I. Petrovićem Njegošem usvojen 1798. i 1803. godine.
U vrijeme donošenja Danilovog zakonika, dio Crnogorskih Brda još uvijek je bio pod okupacijom Osmanskog Carstva, no on je trebao poslužiti jednako i Brđanima za rješavanje sporova.
Danilovim se zakonikom garantira svakom Crnogorcu jednakost, čast, imovina, život i sloboda.
Za pravicu i slobodu
urediU uvodu Danilovog zakonika objašnjavaju se razlozi njegova usvajanja (cit. izvor. crnogorski):[2]
»U soglasiju sa glavarima i starješinama od sve Crnegore i Brdah, ustanovljava se “obšti zemaljski zakonik” po kom će se po sad i za vazda unaprijed suditi Crnogorcu i Brđaninu malom i velikom, bogatom i siromahu, jednako po razlogu da svaku svoju pravicu imati može. Starajući se Knjaz i Gospodar za sreću i blagostojanije svoje junačke braće, koji su kroz toliko vijekova prolijevajući krv svoju, sahranila svoju ponositu slobodu, kojom se i danas ponose, želi da mu ljubezni narod njegov, mila braća Crnogorci i Brđani imaju kako spoljašnju tako i domaću slobodu, da se mogu pravedno njome pred svijetom ponositi.«Najteža kazna
urediČlanak 16 definira najtežu kaznu u Crnoj Gori - izdaju domovine koja se sankcionira smrtnom kaznom.
Prijepori
urediČlanak 92 Danilovog zakonika bio je predmet sporenja među povjesničarima, sve do 1982. kada je crnogorski povjesničar dr. Jovan Bojović objavio originalan manuskript Zakonika čime je spor razriješen.[3]
- Naime, primjerci Danilovog zakonika tiskani 1855. u Novom Sadu navode u članku 92 da "...u Crnoj Gori nema nikakve druge narodnosti do jedino srpske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne". No, u originalu rukopisa Danilovog zapisnika, kojeg je vlastoručno potpisao Danilo I. taj dio članka 92 glasi: "...I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne". Ovaj originalni rukupis Danilovog zakonika tiskan je 1982. godine.[2]
Međutim, nakon otkrivanja Sofijskog prijepisa, koji predstavlja verziju teksta Zakonika koja je štampana u Novom Sadu, istoričar Radoslav Raspopović pretpostavlja da je formulacija 92. člana bila upravo ona koja postoji i u štampanom Zakoniku, dakle upravo ona koja sadrži izričiti spomen srpske narodnosti. Ipak, kako navodi Raspopović, o ovome se ne može govoriti sa sigurnošću, jer je, između ostalog, Sofijski prijepis bez potpisa i pečata autora, sa brojnim tekstološkim razlikama.[4]