Wikipedija

Đuro Špoljarić

Đuro Špoljarić Đuka (Gornji Kosinj, Perušić, 10. svibnja 1906. – Zagreb, 7. svibnja 1991.) je hrvatski komunistički dužnosnik, partizan i sindikalist.

Životopis

uredi

Rođenjem Ličanin, sin Stjepana i Marije rođ. Brozović, kršten je u Rimokatoličkoj crkvi. Završio je krojački zanat, zasnovao obitelj, imao dvoje djece (1939.). Živio je u Zagrebu, tadašnjoj Ponjamnovoj ulici br. 4.

Sindikalna djelatnost

uredi

Špoljarić je bio član Centralne sindikalne komisije Ujedinjenoga radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije, a iza rata je bio i savezni sindikalni čelnik Saveza sindikata Jugoslavije. U jednom navratu hvalio se ideološkom superionošću jugoslavenskih udarnika koji su u stanju izdržati 20 – 30 sati rada u najtežim uvjetima.[1]

Komunistička djelatnost

uredi

Revolucionarnome radničkom pokretu pristupio je poslije Prvoga svjetskog rata, isprva kao član SKOJ-e (1925.),[2] zatim KPJ-e (1929.).[2] Od 1930. je bio instruktor pri Centralnom komitetu KPJ u Beogradu.[2] Godine 1935. bio je izabran za tajnika Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku.

Na »krnjem kongresu«[3] kojim je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička stranka Hrvatske postaje prvoizabrani sekretar[4] (hrv. tajnik) Glavnoga odbora Komunističke stranke Hrvatske (kasnije Središnjega odbora Komunističke partije Hrvatske). U Središnjem odboru KPH (kasnije Centralnom komitetu KPH) Špoljarić je bio zadužen za kontakte s Hrvatskim zagorjem i Međimurjem, te sa Sušakom.

Godine 1939. je zajedno s Markom Oreškovićem radio na ustrojavanju podružnice njihove stranke u Sušaku. Uhićeni su i bilo im je suđeno temeljem čl. 1. Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, radi širenja komunističkih ideja. Obojica su sudu izjavili pripadnost komunistima. I prije ovoga suđenja bio je zatvaran u Zagrebu (1937.).

1939. je smijenjen s položaja sekretara, ali i položaja člana CK KPH.

Ivo Banac označava Špoljarića kao predstavnika hrvatskih pučkofrontovaca, koji su umnogome izgubili svoj položaj unutar KPJ-e, kao glavni gubitnici unutar starih frakcija, pometeni u stranu, označeni kao kominternisti.[5] Po Bančevoj ocjeni u Hrvatskoj staljinizam nije uhvatio korijena, a pristajanje hrvatskih komunista uz Rezoluciju bio je, po njegovom sudu, na svojevrstan način oblik vezivanja uz Hebrangovu struju, misleći pritom upravo na nacionalno pitanje.[6][7]

Stradanje prije rata

uredi
  • 1939. – Marko Orešković, bivši dobrovoljac međunarodne brigade u Španjolskoj, i Đuro Špoljarić, sindikalni dužnosnik, obojica s boravištem u Zagrebu, zatvoreni su u kazneni zavod u Lepoglavi, a nakon toga odvedeni na Sušak u policijski zatvor, gdje su bili izvrgnuti mučenju. Bili su vezani i vješani naglavce na kolac i volovskom žilom bičevani po tabanima.[8] Poslije su vraćeni u Lepoglavu jer zbog obimnih uhićenja u Sušaku nije bilo više mjesta.[9]
  • 1936./1937. – U okviru procesa protiv Božidara Adžije i dvadeset i trojice komunista uhićenih studenoga 1936., osuđeni su srpnja 1937. i članovi Pokrajinskoga komiteta KPJ za Hrvatsku, D. Saili, Đ. Špoljarić i S. Vlahek.[10]

Drugi svjetski rat

uredi

Kao sudionik NOB-e bio je jedno vrijeme politički komesar Mokranjskog bataljuna (u BiH), te pripadnik 13. primorsko-goranske divizije.[11] Za vrijeme rata je bio rukovoditelj srednjega partijskog tečaja pri Okružnom komitetu KPH za Liku,[12] stranački instruktor u Dalmaciji. Također je boravio na Krku. Bio je vijećnik ZAVNOH-a, na Prvome,[12] Drugome,[12] Trećem[13] i Četvrtome zasjedanju.[14]

Stradanje poslije rata

uredi

Bio je zatočenik političkoga logora na Golom otoku,[15] iz kojih razloga je promijenio ime i prezime.

Ostale djelatnosti

uredi

Špoljarić je bio vanjski suradnik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, te od svibnja 1947. do siječnja 1950. na čelu tadašnjega Državnog zavoda za socijalno osiguranje NR Hrvatske.[16]

Bibliografija

uredi
  • Špoljarić, Đuro. Diskusija o Pregledu istorije SKJ // Putovi revolucije, II/3─4, 1964., 405. – 409., ISSN 1330-1748
  • Špoljarić, Đ. Intelektualci i radnička klasa // Kultura : [književno-politički legalni časopis KP], Izdavač i odgovorni urednik: Zvonimir Požgaj, Zagreb, 15. XII 1937.

Literatura

uredi
  • Jelić, Ivan. Komunistička partija Hrvatske 1937. – 1941., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1972., str. 60., 141., 229., 356., 357., 358., 368., 373., 380., 381., 388., 398., 405., 410., 412., 413., 422., 428., …
  • Jelić, Ivan. Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske 1937., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1987., ISBN 86-80359-04-01 nevaljani ISBN
  • Kladarin, Đuro; Mardešić, Ivo; Mrazović, Karlo; Saili, Dragutin; Šimić, Rudi; Trbojević, Mane (redak.) Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske, Naprijed, Zagreb, 1958.
  • IHRPH, Zbirka: Lepoglava, kutija XX., 1940.

Izvori

uredi
  1. ↑ Lilly, Carol S. Power and Persuasion : Ideology and Rhetoric in Communist Yugoslavia, 1944-1953, Westview Press, Boulder (Colorado), 2001., str. 118., ISBN 0-8133-3825-5
      »Likewise, trade union leader Djuro Spoljarić described Yugoslavia's shock workers as "incredible heroes, who are able to work 20-30 hours under the most difficult circumstances …«
  2. ↑ a b c Tito, Josip Broz. The party of the revolution: Fifth Conference of the Communist Party of Yugoslavia – 1940., [translation Vesna Grbin], (Zbirka »STP: Socialist Thought and Practice«), Aktualna pitanja socijalizma, Beograd, 1980., str. 167.
  3. ↑ Kladarin i dr., 1958., 46.
  4. ↑ Krušelj, Željko. Odgovor na buržoaski nacionalizam // Danas, NIŠPRO Vjesnik, Zagreb, Godina VI, Broj 285, 4. kolovoza 1987., str. 66., (64. – ...), ISSN 0351-8221
  5. ↑ Banac, Ivo. Protiv straha : članci, izjave i javni nastupi : 1987. – 1992., Slon, Zagreb, 1992., str. 23.
  6. ↑ Banac, Ivo. Sa Staljinom protiv Tita : informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, [s engleskoga preveo Josip Šentija], Globus, Zagreb, 1990., str. 178., ISBN 86-343-0407-8
  7. ↑ Kašić, Biljana. Idejna strujanja u Hrvatskoj 1948. – 1952., // ČSP, Vol. 25, br. 1 (1993.), str. 101. – 124., ISSN 0590-9597
  8. ↑ Janjatović, Bosiljka; Strčić, Petar. Tri sudska procesa članovima i pomagačima KPH u Sušaku 1940. // Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, [glavni i odgovorni urednik Danilo Klen ], vol. XV. (1970.), str. 209. – 279., (str. 221.), ISSN 0351-0891
  9. ↑ Jelić, 1972., 428.
  10. ↑ Jelić, 1972., 60.
  11. ↑ Čepo, Zlatko. Zvane Črnja: Sukobi oko Krleže (1983.) (ocjene i prikazi) // ČSP, Vol. 16, br. 1 (1984.), str. 123. – 126., ISSN 0590-9597
      »Zbog neprijateljske ofenzive Špoljarić nije otišao u Zagreb, već u 13. primorsko-goransku brigadu i nije obavio taj zadatak. Ne vjerujemo kako je to bila jedina Titova inicijativa da se na oslobođeni teritorij dovede Miroslav Krleža, kojemu je bilo namijenjeno mjesto potpredsjednika AVNOJ-a. (možda bi o tome mogao više reći Ivan Krajačić Stevo.)«
    (Čepo, 1984., 126.)
  12. ↑ a b c Sirotković, Hodimir (gl. redakt.) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske : zbornik dokumenata ― 1943., [Sv. 1.], Institut za historiju radničkog pokreta [Hrvatske], Zagreb, 1964., str. 214., 641., 643. i 674.
  13. ↑ Sirotković, Hodimir (gl. redakt.) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske : zbornik dokumenata ― 1944. (od 1. siječnja do 9. svibnja), Sv. 2., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1985., str. 675. i 697.
  14. ↑ Sirotković, Hodimir (gl. redakt.) Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske : zbornik dokumenata ― 1945. (od 1. siječnja do 25. srpnja), Sv. 4., Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1986., str. 728. i 744.
  15. ↑ Mihailović, Dragoslav. Goli otok, Zbirka (Dela / 7.), Politika, Beograd, 1990., str. 497.,, ISBN 86-7607-001-6
  16. ↑ xxxxxx. Zavod : povijesni pregled, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, preuzeto 2010-04-01, URL: http://www.mirovinsko.hr/default.asp?ID=1347  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. ožujka 2010. (Wayback Machine)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Đuro_Špoljarić&oldid=6581191"