Žbuka

Žbuka (inkarat, malter, mort) građevni je materijal, smjesa vode, gašenog vapna i pijeska ili drugog agregata i vezivnog sredstva (mort) kojom se prekrivaju zidovi i stropovi kako bi se nakon njezina očvrsnuća postigla ravna površina.
Neke se vrste žbuka udomaćeno nazivaju njihovima trgovačkim nazivim, npr. hirofa, terabona.

Postupak dobivanja morta iz cementa

Žbukin sastojak gašeno vapno reagira s ugljikovim(IV) oksidom iz zraka i postupno otvrdne jer nastaje netopljiv kalcijev karbonat.

U osnovi se, iako je sastavljena od istog materijala (pijesaka, cementa, vapna i/ili tucanika) razlikuje mort za zidanje i mort za žbukanje. Razlikuju se u količini i omjeru sastojaka.

Žbuka se obično nanosi strojno (sve rjeđe ručno) u dva do tri sloja, pri čem je donja ili gruba žbuka debljine 1,5 cm podloga za gornju ili finu žbuku.
U slučaju nejednolike povšine zida polaže se na rabic pletivo, trstiku, bbakulu, itd.
Prema sastavu morta žbuka može biti vapnena, sadrena, sadreno-vapnena, cementna, cementno-vapnena (produljena), plemenita, kamena, plastiča, termoizolacijska (s lakim agregatom, npr. zrncima plovučca, ekspandiranoga polistirena), itd., a prema izgledu i površinski glatka vapnena, sadrena ili cementna, ličena hrapava, oštra, gruba, štrcana, strugana, sgraffito, sadreni štuk, umjetni mramor, itd.

Žbukanje ima višestruku namjenu. U tehničkom smislu, žbukom se omogućuje bojenje zida ili lijepljenje tapeta, zaštičuju se zid i pročelje od atmosferilija, oštećenja i vlage, a poboljšavaju se akustična i toplinska svojstva zida. U higijenskom smislu, zatvara se nepravilnost reška i spojeva, omogućuje lakše čišćenje i održavanje zida, te sprečava uvlačenje kukaca; u estetskom smislu, oblikuje se zidna ili stropna ploha u skladu s arhitektonskim izrazom građevine.

Izvor

• Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 1013.