Dattilo
Dattilo je nenaseljeni otočić u Liparskom otočju. Otočje se nalazi sjeverno od Sicilije, u Tirenskom moru, u Italiji.
Dattilo | |
---|---|
Otok | |
Položaj | |
Koordinate | 38°38′20″N 15°05′52″E / 38.63889°N 15.09778°E |
Smještaj | Tirensko more |
Država | Italija |
Otočje | Liparski otoci |
Fizikalne osobine | |
Površina | 0,0287 km2 |
Najviši vrh | 103 m m |
Stanovništvo | |
Broj stanovnika | 0 |
Najbliži veći otok je Panarea, oko 1,5 km zapadno. Administrativno, otok pripada općini Lipari.
Geologija
urediDatillo, kao i susjedni otočići Bottaro, Lisca Bianca, Lisca Nera i brojne hridi, ostaci su ugaslog vulkanskog grotla nastalog prije 130 000 godina. U prošlosti, ovi su otočići vjerojatno bili povezani u jedno kopno, možda čak i spojeni s Panareom. No, utjecaj atmosferskih prilika i uzdizanje i spuštanje tla (pojava karakteristična za ovo otočje) učinili su da danas postoji niz manjih otoka. Smatra se da je ovaj proces završen prije oko 10 000 godina.[1]:str. 23.
Dattilo je u potpunosti stjenovit i posve je nepristupačan, osim male šljunčane plaže na istočnoj strani.[2]:str 134.[1]:str. 191. Bogat je alumom, sumporom i gipsom.
Flora i fauna
urediGlavne biljke prisutne na otoku su rijetki grmovi tršlje (Pistacia lentiscus), divljak (Limbarda crithmoides) i Suaeda vera. Najčešće životinje uključuju kunića (Oryctolagus cuniculus), poljskog guštera (Podarcis sicula), zidnog macaklina (Tarentola mauritanica) i bradavog gekona (Hemidactylus turcicus). Na otoku se gnijezdi i galeb klaukavac (Larus michahellis).[1]:str. 116.-134.
Godine 1991. Dattilo je zajedno s ostalim manjim otočićima oko Panaree proglašen integralnim prirodnim rezervatom, te je na njega zabranjeno iskrcavanje, osim u znanstvene svrhe. [1]:str. 208.
Etimologija
urediU nedostatku povijesnih izvora, vjeruje se da ime otoka potječe od starogrčkog dáctylos (δάκτυλος), što znači "prst", zbog kamena uperenog prema nebu koja poprima oblik prsta.
Izvori
uredi- ↑ a b c d (tal.) Pietro Lo Cascio ed Enrico Navarra, Guida naturalistica alle Isole Eolie, L'Epos, 2003, ISBN 978-88-8302-213-5.
- ↑ Gin Racheli, Eolie di vento e di fuoco. Natura, storia, arte, turismo, Mursia, ISBN 978-88-4252-328-4, izdanje 1986.