Društvo južnih željeznica

Društvo južnih želježnica ili puno ime Carsko kraljevsko povlašteno društvo južnih željeznica (njem.: Kaiserlich-königliche privilegierte Südbahn-Gesellschaft) je najveće privatno željezničko društvo u Austro-Ugarskoj Monarhiji konstituirano 23. rujna 1858. sa sjedištem u Beču, a kao Društvo južnih željeznica poslovalo je od 18. studenog 1876. Velik udio u njemu imale su Rothschildove banke.[1][2][3]

Veliki udio u Društvu južnih željeznica koje su sagradile prvu željezničku prugu u Hrvatskoj je imala dinastija Rothschild.[4]

U početku se zvalo Carsko kraljevsko povlašteno društvo austrijskih južnih lombardijsko-venecijanskih i centralno talijanskih željeznica, a izmjenom statuta 1862. nosi naziv "Carsko kraljevsko povlašteno društvo južnih željeznica" ili kraće "Društvo južnih željeznica".

Imalo je važnu ulogu u prometnom životu Hrvatske, bilo je glavni arbitar u planiranju i izgradnji željezničkih pruga, u vođenju tarifne politike na njima, a izravno i u razvoju pojedinih krajeva i gospodarske djelatnosti. Izgradilo je neke važne pruge u Hrvatskoj (npr. Zagreb – Karlovac, 1865.), posjedovalo najveći broj pruga o kojima je ovisio promet s Trstom i Rijekom (pruge Beč – Trst, Pivka – Rijeka), pa je svojom tarifnom politikom utjecalo na preusmjeravanje prometa iz Mađarske i Hrvatske na tršćansku luku, što je štetilo razvoju Rijeke i Senja. Nakon 1918. pojedine države sljednice Austro-Ugarske otkupile su pruge na svom području (1924.), pa je želježničko poduzeće prestalo postojati, no ono je i dalje postojalo kao pravna osoba.

PovijestUredi

Isprva je obuhvaćalo željeznice u Austriji, Lombardiji, Veneciji, središnjoj Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje (ukupno 1396 km izgrađenih željezničkih pruga). Planovi za razvoj željezničke mreže bili su veliki pa se u tom trenutku gradilo 1105 km nove željezničke mreže, a projektirano je 632 km novih pruga koje je tek trebalo izgraditi. Bilo je najveće takvo društvo u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Koncesiju za uporabu željeznice prvo je dobilo na 20 godina, a potom je koncesija produžena do 1968.

Društvo južnih željeznica imalo je važnu ulogu u željezničkoj povijesti Hrvatske. Bilo je pokretač planiranja i izgradnje željezničkih pruga te je izravno utjecalo na gospodarski razvoj pojedinih krajeva (npr. potaklo je izgradnju hotela Kvarner i razvoj turizma u Opatiji). S druge strane, svojom tarifnom politikom preusmjerilo je promet iz Mađarske i Hrvatske prvo na venecijansku, a potom na tršćansku luku (od 1866.), što je naštetilo razvoju Rijeke i Senja. Društvo je imalo monopol na promet i izgradnju željeznica prema Jadranu. Sukladno tomu, upravljalo je prugama Beč–Trst, Pivka–Rijeka, Divača–Pula. Izgradilo je neke važne pruge u kontinentalnoj Hrvatskoj: Zidani Most–Zagreb–Sisak, 1862. i Zagreb–Karlovac, 1865. (potonju su otkupile Mađarske državne željeznice 1880.).

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije (1918.) društvo se raspalo prema državama sljednicama, koje su otkupile pruge na svom području i međusobno razdijelile vozni park. Austrijski dio poduzeća nacionaliziran je 1923. i od tada rad je nastavilo pod nazivom Društvo željeznica Dunav–Sava–Jadran. Iako više nije djelovalo kao željezničko poduzeće i dalje je postojalo kao pravna osoba. Predstavnici društva su 1942. na Brijunima s Italijom, Njemačkom, Mađarskom i NDH potpisali sporazum kojim je ono gotovo ukinuto, no mirovnim ugovorom 1947. u Parizu taj je sporazum proglašen ništetnim. Jugoslavija je za svoje pruge posljednju ratu odštete isplatila 1967. i od tada prestaju prava Društva južnih željeznica na prugama na njezinu teritoriju. Likvidacija poslovanja započela je 1970., a dovršena je 1982. <LZMK>

Na istarskom je području upravljalo prugom Beč-Trst, koju je pod povoljnim uvjetima kupilo od države, a izgradilo je i Riječku prugu. U početku prometovanja upravljalo je i prugom Divača-Pula. Osobito je zaslužno za razvoj turizma u Opatiji. Direktor Friedrich Schüler izgradio je prvi opatijski hotel Kvarner, a organizirali su i promet vagona za spavanje iz Beča do Rijeke i Pule. Društvo južnih željeznica imalo je monopol na promet i izgradnju željeznica prema Jadranu. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije i Društvo se raspalo prema državama sljednicama, ali je nastavilo s radom kao Društvo željeznica Dunav-Sava-Jadran. Na Brijunima su predstavnici Društva s Italijom, Njemačkom, Mađarskom i Nezavisnom Državom Hrvatskom 10. kolovoza 1942. potpisali sporazum kojim su ga gotovo ukinuli. Mirovnim ugovorom 1947. u Parizu taj je sporazum proglašen ništetnim. Jugoslavija je za pruge na svom teritoriju morala platiti odštetu, a posljednja je rata bila plaćena 1. siječnja 1967. i od tada prestaju prava Društva južnih željeznica na tim prugama.

IzvoriUredi

  1. Društvo južnih željeznica. Leksikografski zavod Miroslav Krleža pristupljeno 1. travnja 2020.
  2. Društvo južnih željeznica. Hrvatska tehnička enciklopedija (2. svibnja 2017.) pristupljeno 1. travnja 2020.
  3. Društvo južnih želježnica. www.istrapedia.hr. Istrapedia (7. siječnja 2018.) pristupljeno 1. travnja 2020.
  4. Nepoznata epizoda, Moćna bankarska dinastija Rothschild financirala je prve hrvatske željeznice. www.jutarnji.hr. Jutarnji list pristupljeno 19. rujna 2020.