Eugen Dido Kvaternik

Eugen "Dido" Kvaternik (Zagreb, 29. ožujka 1910. - Rio Cuarto, 10. ožujka 1962.)[1][2] bio je ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške nadzorne službe (UNS) do listopada 1942. Smatran je drugom najvažnijom osobom u NDH nakon poglavnika Ante Pavelića, do njihovog sukoba 1942. godine. Sin vojskovođe Slavka Kvaternika i Olge rođene Frank, kćerke Josipa Franka, vođe Čiste stranke prava.

Eugen Kvaternik
Eugen Kvaternik 1934.
Eugen Kvaternik 1934.
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 29. ožujka 1910.
Mjesto rođenja Zagreb, Hrvatska
Datum smrti 10. ožujka 1962.
Mjesto smrti Rio Cuarto, Argentina
Nacionalnost Hrvat
Nadimak Dido
Supruga Marija (r. Cvitković)
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1941.1943.
Čin Pukovnik
Ratovi Drugi svjetski rat
Vojska Flag of Independent State of Croatia.svg Ustaška vojnica (1941. - 1943.)
Zapovijedao Ustaška nadzorna služba

Bio je organizator atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića, u kojem je Kralj ubijen u Marseilleu 9. studenog 1934. godine.

ŽivotopisUredi

Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 1910. godine u obitelji Austro-Ugarskog vojnog časnika Slavka Kvaternika i Olge rođ. Frank, kćeri hrvatskog političara Josipa Franka.[1][2] U obitelji su ga od djetinjstva zvali Dido.[1] Klasičnu gimnaziju je završio u Zagrebu 1928. godine s tim što je treći i četvrti razred (1922.1924., sve dok tadašnji ministar prosvjete nije zabranio daljnje pohađanje srednjoškolskih učilišta u inozemstvu)[1] polazio u Kalksburgu pokraj Beča, u isusovačkom konviktu.[1][2] Započeo je studirati pravo 1928. godine ali ga nije završio. Već 1926. počinje politički djelovati u organizacijama Eugen Kvaternik, Hrvatska Mladica i Domagoj. Nakon atentata na hrvatske narodne zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini surađuje s Branimirom Jelićem, vođom pravaške mladeži, a nakon uvođenja diktature, 6. siječnja 1929., djeluje u ilegali u skupini Vlade Singera.[2] Početkom 1930.-tih povremeno odlazi u inozemstvo po zadacima ustaškog pokreta ali i zbog studija (Berlin, Nancy, London).[2] Pored prava u Zagrebu studira također pravo u Berlinu te studira povremeno u Francuskoj i Engleskoj radi usavršavanja jezika.[1] Tečno je govorio pet jezika.[3] Godine 1933. surađuje u glasilu mladih nacionalista Naša Gruda koji izlazu u samo dva broja pošto je glavni urednik Vlado Singer morao u izbjeglištvo.[2]

Prva emigracijaUredi

Emigrirao je u prosincu 1933. godine, nakon otkrivanja planiranog atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Zagrebu.[2] Najveći dio proveden u izbjeglištvu (1933.1941.) provodi po zatvorima i internacijama.[2] Od tih sedam i pol godina na slobodi je bio oko šesnaest mjeseci.[2] Postao je jedan od glavnih Pavelićevih suradnika. Djelujući pod lažnim imenima (Eugen Rakovečki, Egon Kramer) radio je na ponovnoj organizaciji atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića. Bio je organizator i vođa skupine atentatora, sve do njihovog dolaska u Marseilles, kada se, po planu, povukao i preko Švicarske vratio u Italiju. Zbog atentata proveo je dvije godine u talijanskom zatvoru, no Italija je odbila njegovo izručenje Francuskoj.

Nakon što je izašao iz zatvora 1936., pridružuje se ostalim ustašama. Djeluje na otoku Lipari, a početkom 1937. postaje i zapovjednik logora na tom otoku (ustaše su bili pod nadzorom talijanskih policijskih vlasti, i nije im bilo dopušteno poduzimati nikakve važne aktivnosti), i tu dožnost obavlja do njegova raspuštanja u travnju 1937. godine.

NDHUredi

 
Eugen Kvaternik, Jure Francetić, i Mladen Lorković na mostu na Drini.

U Hrvatsku se vratio tri dana nakon proglašenja NDH. Po dolasku ustaša u Zagreb, 15. travnja 1941. godine biva imenovan povjerenikom za javni red i sigurnost u Zagrebu a 18. travnja 1941. imenovan je ravnateljem za javni red i sigurnost na cjelokupnom području NDH te 4. svibnja 1941. državnim tajnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova.[1] Također nalazio se na čelu Ustaške nadzorne službe (UNS) od njenog osnutka 16. kolovoza 1941., a bio je i član Poglavnikove Tjelesne Bojne (PTB). U čin ustaškog bojnika PTB-a promaknut je 16. siječnja 1942., u čin ustaškog potpukovnika 26. lipnja 1942. a u čin ustaškog pukovnika 23. listopada 1942. godine, poslije smjenjivanja sa svojih redarstvenih dužnosti.[1]

Kvaternik je provodio progon hrvatskih Srba, Židova, Roma i ostalih državnih neprijatelja i smatra se jednim od glavnih krivaca za zlodjela koja su počinjena nad tim narodima. Pavelić je vrlo rafinirano iskorištavao činjenicu da je Kvaternikova majka bila iz židovske obitelji Frank. Tako je Kvaternik da bi sigurno dokazao da ga ne veže nikakova rasna veza, sve Pavelićeve upute i migove zdušno izvršavao i najodlučnije se otvoreno i javno isticao neprijateljski prema Židovima. [4]

Druga emigracija i smrt u ArgentiniUredi

U veljači 1943. godine,[3] nakon sukoba s Pavelićem, s obitelji odlazi u Slovačku, gdje je boravio do rujna 1944. godine.[2] Od rujna 1944. do svibnja 1945. godine boravi u Austriji a od svibnja 1945. do lipnja 1947. godine u Italiji, potom odlazi u u Argentinu.[2] U Argentini organizira vlastito mehaničko poslovanje i surađuje u Hrvatskoj reviji člancima i polemikama od 1952. do 1962. godine i to u vrlo kritičkom duhu prema bivšem državnom vodstvu NDH.[5]

1952. god. u emigrantskoj Hrvatskoj reviji piše o NDH: »Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošloga rata i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnoga zločin, a s političkoga ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati.« O svojim odnosima s Antom Pavelićem, koga će opisati kao »duševno neuravnoteženog Balkanca«, priznaje da je »kroz 17 mjeseci bio kugla despota prenašajući njegove naloge. Bio je to grijeh uzrokovan mojom mladenačkom i neograničenom vjerom u rodoljublje i sposobnost dr. Pavelića.«[6]

Traženjima jugoslavenskih vlasti za izručenjem Kvaternika nikada nije udovoljeno.

Eugen Dido Kvaternik poginuo je u prometnoj nesreći u Argentini sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkicom Olgom 1962. godine, dok su njegova supruga Marija i dvojica sinova, Slavko Eugen i Davor uspjeli preživjeti nesreću.[2][3] Slavko Eugen je profesor političkih znanosti u Argentini, a Davor kardiolog u Bostonu.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 265.-283
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 223.-225.
  3. 3,0 3,1 3,2 Tomislav Jonjić: Marija Kvaternik: moga Didu kleveću više od pola stoljeća Preuzeto 31. prosinca 2011.
  4. Ivo Goldstein, 2001, str. 585
  5. Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 262.-263.
  6. Slavko Goldstein. Moj otac (Poglavlje iz knjige 1941. — Godina koja se vraća). Kolo 1, 2006. Pristupljeno 11. svibnja 2021.

LiteraturaUredi

  • Goldstein, Ivo. 2001. Holokaust u Zagrebu. Novi Liber. Zagreb. ISBN 953-6045-19-2CS1 održavanje: ref=harv (link)