Franjo I., kralj Francuske

Franjo I.

Franjo I. (fr. François Ier) (12. rujna 1494. - 31. srpnja 1547.), francuski kralj od 1. siječnja 1515. - 1547. godine.

Suvremenik cara Karla V.. Ostao je zapamćen kao kralj i europski vladar koji se nije pridružio Svetoj ligi u borbi protiv Turaka, te je sklopio savez sa sultanom, želeći se osvetiti Karlu V., protiv kojega je ratovao. Hrvatski ih pjesnici spominju kao adresate svojih poslanica. Tako Ljudevit Paskalić, u ime kršćanskoga svijeta, moli kralja Franju I. u poslanici da zaboravi na stare nesuglasice i zavade s Karlom V., te se udruži protiv turske opasnosti. [1]

Naslijedio je 1515. svog rođaka Luja XII. koji nije gajio simpatije prema njemu. Namjesto normalnog početka pripreme za buduću vladavinu u trenutku navršene 18. godine Luj XII je Franju I. poslao u rat. Odmah po stupanju na prijestolje bez obzira na prijašnja osobna neslaganja s prethodnikom on nastavlja njegov nerealan san o osvajanju Italije. Francuskoj se na tom putu ispriječio Karlo V. car Svetog Rimskog Carstva, kralj Španjolske i vladar današnjeg Beneluksa. S obzirom na novčani i ljudski potencijal protivnika ovaj rat je bilo nemoguće dobiti. Na posljetku, tijekom rata i sam Franjo I. je pao u zarobljeništvo. Kako bi uspio iz njega izaći zamijenio se s svojom djecom koja provode nekoliko godina kao taoci kralja Španjolske. Otkup njihove slobode postaje financijska katastrofa za državu. Njegovi pokušaji stjecanja potpore engleskog kralja Henrika VIII. u borbi protiv Karla V. Habsburga su bili neuspješni. Cijela njegova vladavina samo s izuzetkom oružanih primirja je provedena u borbi protiv svog vječitog rivala. Ovaj rat će se nastaviti i tijekom života njegovog nasljednika.

Pred sam kraj života Franjo I. sklapa savez s Osmanskim carstvom protiv zemalja Habsburga. Ovaj savez će ostat na snazi tijekom idućih 250 godina.

Bio je istaknuti zaštitnik renesansne umjetnosti. Na njegovom dvoru radio je talijanski filozof Giulio Camillo Delminio.

Nekoliko godina prije njegove smrti umrla su i dva njegova sina tako da ga je na kraju neočekivano naslijedio preživjeli sin Henrik II., kralj Francuske

Vidi jošUredi

IzvoriUredi

  1. Dubravka Brezak-Stamać: Osmanlije u hrvatskoj umjetnosti - Poslanice u stihu – svjedočanstvo dramatičnoga opstanka Hrvatska revija 2, 2015. Pristupljeno 22. siječnja 2020.

  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.