Otvori glavni izbornik

Iranska revolucija (perz. انقلاب اسلامی, poznata i kao Islamska revolucija u Iranu) odnosi se na nagle i nasilne političke promjene u Iranu između 1977. i 1979. godine koji su preobrazile zemlju iz prozapadne monarhije pod vodstvom M. Reze Pahlavija u Islamsku republiku čiji je vrhovni autoritet postao ajatolah Homeini, odnosno institucija Vrhovnog vođe Irana.[1][2]

Iranska revolucija
Dio Hladni rat
1979 Iranian Revolution.jpg
Masovni prosvjedi u Teheranu 1979.
Nadnevak 1979.
Lokacija Flag of Iran.svg Iran
Ishod -Svrgavanje šaha
-Uspostava Islamske Republike Iran
-Naglo i drastično pogoršanje odnosa između SAD i Irana
Vođe
Mohammed Reza Pahlavi Ruholah Homeini

KontekstUredi

 
Šah Mohammed Reza Pahlavi

Nakon školovanja u Švicarskoj, šah Mohammed Reza Pahlavi preuzeo je iransko prijestolje 1941. godine. Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, Iran je bio država bogata naftom, ali i značajna regionalna vojna sila.[3]

Bijela revolucijaUredi

Početkom šezdesetih godina, šah je pokrenuo program ambicioznih gospodarskih reformi pod imenom Bijela revolucija zbog kojih je Iran između šezdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ostvario značajan gospodarski rast, za što su se, između ostalog koristila sredstva dobivena od prodaje nafte. Reforme su bile usmjerene na modernizaciju poljoprivrede, sekularizaciju zemlje, izjednačavanje prava glasa kod muškaraca i žena itd.[3] U zemlju je sve više počela dolaziti zapadnjačka kultura poput filmova, pornografskih časopisa i odjeće.[4] Šah je također počeo raditi na pretvaranju Irana u nuklearnu silu.[5] S druge, pak strane, šahov autoritarni režim vlast u zemlji održavao je pomoću beskompromisne tajne policije SAVAK i Sjedinjenih Američkih Država. Unatoč, reformama, sve veća društvena nejednakost u zemlji i korumpiranost režskog aparata ubrzo je počela generirati nezadovoljstva u društvu.[3]

Ruhollah HomeiniUredi

Jedan od najistaknutijih kritičara šahova režima bio je klerik Ruhollah Homeini, predstavnik tradicionalnih slojeva društva, kojemu je osobito smetalo davanje glasa ženama i suradnja s Državom Izrael. Zbog svojih kritika, Homeini je završio u zatvoru, odakle je prognan u Tursku i Irak. Ondje je još žešće nastavio kritizirati šaha nazivajući ga: "židovskim agentom i američkom zmijom". Nakon što ga je Sadam Hussein dao izbaciti iz Iraka, Homeini se smjestio u Francuskoj.[6][7]

Promjena režimaUredi

 
Dolazak Homeinija u Iran

Nakon što su jedne novine objavile članak u kojem je napadan Homeini, u Teheranu su počeli prosvjedi protiv šaha, na koje su policija i vojska odgovorili pucanjem po prosvjednicima, što je izazvalo još veće prosvjede. SAD je nukao šaha da probleme u državi riješi na način da prosvjede prvo na silu uguši a zatim provede reforme koje bi trebale udovoljiti zahtjevima prosvjednika. Homeini je dao upute revolucionarima da vojnicima dijele cvijeće (dok ovi pucaju po njima), zbog čega su mladi ročnici iz vojske počeli masovno dezertirati. Šah je bio neodlučan dok su prosvjedi kontinuirano rasli, pa je u siječnju 1979. godine Pahlavi zajedno sa svojom suprugom Farah odlučio otići iz zemlje a vođenje vlade ostavio je ministru Shapouru Bakhtiaru.[8] Nekoliko tjedana kasnije, Homeini se iz Pariza vratio u Teheran gdje su ga dočekali milijuni ljudi.

Homenijevi sljedbenici tada su počeli napadati policijske stanije i vojarne, prikupljajući sve više oružja. Monarhija je službeno okončana 11. veljače 1979. kada je iranska vojska (ranije vjerna Pahlaviju) proglasila neutralnost.[8] Šahov premijer Bakhtiar je uskoro također pobjegao iz zemlje[8] a ljudi iz krugova bliskih šahu su pogubljeni. Sama revolucija je završila 1. travnja kada je nakon referenduma pobjedom od 98,2% proglašena Islamska Republika Iran. Novi ustav donesen je u prosincu iste godine, a u njemu su bili stopljeni elementi republike i teokracije. U novom političkom sustavu iako postoje institucije predsjednika i parlamenta, vrhovni vođa Irana postala je osoba s najvećim političkim i vjerskim autoritetom u državi; odnosno institucija koja nadgleda šefove pravosuđa, postavlja vrhovne vojne zapovjednike, postavlja šefove televizije, odobrava kandidature za predsjednika i ima pravo veta na odluke parlamenta.[1]

Talačka kriza američkog diplomatskog osobljaUredi

 
Dvoje američkih taoca nakon zauzimanja veleposlanstva

Nedugo nakon što je napustio Iran, šah je javno objavio da boluje od raka. U egzilu je neko vrijeme proveo u Egiptu, ali je u konačnici zatražio azil u SAD-u kako bi se ondje mogao liječiti, što mu je odobreno. Nove iranske vlasti su, međutim, tražile od Amerikanaca izručenje šaha u čemu su Amerikanci otezali. Kako bi povećala pritisak na SAD, na valu antiamerikanizma koji je zahvatio zemlju, gomila revolucionarnih studenata provalila je u američko veleposlanstvo u Teheranu i zarobila američke diplomate i marince koji su ondje radili.[9] S taocima je potom svakodnevno paradirano na televiziji, što je izazvalo zgražanje u SAD-u i dodatno povećalo pritisak na predsjednika Cartera kojeg je republikanska oporba ionako konstantno optuživala za "njonjavu" politiku prema Sovjetima.

Operacija Orlova kandžaUredi

 Podrobniji članak o temi: Operacija Orlova kandža

Kako bi razriješio neugodnu situaciju s taocima, Jimmy Carter je odobrio pokretanje Operacije Orlova Kandža. Idejni koncept zamišljao je da američke specijalne snage Delta Force u osam helikoptera budu prebačene s nosača zrakoplova USS Nimitz u Perzijskom zaljevu do Teherana, gdje su trebali spasiti taoce. Zbog velike udaljenosti koje su helikopteri trebali preletjeti, plan je predviđao slijetanje u pustinji radi tankiranja. Jednom kada je operacija pokrenuta, američki helikopteri uletili su u pustnjsku oluju zbog koje je dio helikoptera bio oštećen. Kada je ostatak doletio do predviđenog mjesta za dotankiravanje, jedan od helikoptera se sudario s tankerima EC-130, pa je u eksploziji poginulo osam vojnika i pilota. Uslijed takvih okolnosti, operacija je prekinuta a presjednik Carter doživio je značajno političko poniženje.[10]

Oslobađanje taocaUredi

Nakon što je Carter izgubio izbore od Reagana, te 444 dana nakon inicijalnog zarobljavanja, američki taoci su otpušteni[9], a Iranci su ih preko Alžira prebacili u Zapadnu Njemačku.

PosljediceUredi

 
Prizor s iranskih ulica nakon sukoba vojske i prosvjednika - tzv. "Crni petak", 7. rujna 1978.

Revolucija je bila jedinstvena po iznenađenju koje je proizvela u svijetu jer je nedostajala većina uobičajenih čimbenika revolucije kao što su poraz u ratu, gospodarska kriza, pobuna seljaka ili nezadovoljna vojska. Do promjena je došlo velikom brzinom i zbačen je režim za kojeg se smatralo da ga čvrsto čuva bogato financirana vojska i obavještajne službe.

  • Nakon revolucije Iran se našao u jedinstvenoj situaciji s obzirom na to da je zauzeo oštar stav protiv obje hladnoratovske supersile.
  • Irački lider Saddam Hussein je, pak, u kaosu koji je uzrokovala revolucija vidio priliku da Iranu vojnim putem preotme naftom bogatu pokrajinu Huzestan, zbog čega je uz američku potporu krenuo u Iransko-irački rat.

Vanjske povezniceUredi

Wikimedijski zajednički poslužitelj:

 U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Iranska revolucija

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Centar za zaštitu i pomoć tražilaca azila (srpski) pristupljeno 15. kolovoza 2019. “POLITIČKO-PRAVNI SISTEM: Nakon islamske revolucije koja je sprovedena 1979.godine, sva moć u državi je skoncentrisana u rukama „vrhovnog verskog vođe", koji ima najvažniju poziciju u raspodeli političke moći unutar iranskog političkog sistema. Vrhovni vođa je zadužen da definiše i nadgleda vođenje ukupne politike Irana. Glavna ovlašćenja vrhovnog vođe su: imenovanje šefa pravosuđa, imenovanje pola članova Saveta čuvara, imenovanje zapovednika svih oružanih snaga, imenovanje direktora iranske državne televizije i radija, imenovanje članova Saveta za nacionalnu bezbednost. Vrhovni vođa je takođe zadužen za potvrđivanje rezultata predsedničkih izbora. On ima i pravo veta na zakone koje izglasa Parlament Irana, a tradicionalno odobrava kandidaturu predsedničkim kandidatima.”
  2. Engleski prijevod iranskog ustava (engleski) pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  3. 3,0 3,1 3,2 Béguin, Bernard (11. listopada 1961.). "Un roi entre les Grands" pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  4. Girgis, Monique (1996.). "Iran Chamber Society: Iranian Society: Women in pre-revolutionary, revolutionary and post-revolutionary Iran [Chapter Two"] pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  5. Esfandiari, Golnanz (3. srpnja 2015.). "The Father Of Iran's Nuclear Program Recalls How It All Began". Radio Free Europe pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  6. Frederick Valloire (15. veljače 2013.). L’Iran, de la “révolution blanche” à la révolution tout court (francuski). Valeurs pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  7. "Homeini, Ruholah Musavi | Hrvatska enciklopedija" pristupljeno 17. kolovoza 2019.
  8. 8,0 8,1 8,2 Katouzian, Homa. "Shapour Bakhtiar: posljednji premijer Irana iz doba Pahlavija", The Independent, objavljeno 4. kolovoza 2018. pristupljeno 17. kolovoza 2019. (engleski)
  9. 9,0 9,1 Simić, Sanja. "'ARGO JE PUN IZMIŠLJOTINA' Ekskluzivna ispovijest diplomata po kojem je snimljen blockbuster", Jutarnji list, objavljeno 5. listopada. 2010. pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  10. Grenier, Robert. "Sjećanje na Operaciju Orlova kandža", Al Jazzera, objavljeno 25. travnja 2010. pristupljeno 15. kolovoza 2019. (engleski)