John Lewis Hall

John Lewis Hall (Denver, 21. kolovoza 1934.), američki fizičar. Diplomirao (1958.) i doktorirao (1961.) na Sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu. Radio u Nacionalnom institutu za standarde i tehnologiju (NIST) i na Sveučilištu Colorado u Boulderu (od 1962. do 2004.). Bavio se razvojem metoda za mjerenje frekvencija vidljive svjetlosti s točnošću od 15 znamenki. Praktična primjena njegova rada omogućila je provjeru teorije posebne ili specijalne teorije relativnosti i provjeru vrijednosti temeljnih fizikalnih konstanti, razvoj preciznih satova i poboljšanje satelitskih navigacijskih sustava kao što je Globalni položajni sustav ili GPS. Za doprinos razvoju kvantne optike i metoda precizne laserske spektroskopije s T. W. Hänschom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2005. (te je godine nagrađen i R. J. Glauber). [1]

John Lewis Hall
John L. Hall in Lindau.jpg
Rođenje 21. kolovoza 1934.
Denver, Colorado, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Nacionalni institut za standarde i tehnologiju (NIST)
Sveučilište Colorado u Boulderu
Alma mater Sveučilište Carnegie Mellon u Pittsburghu
Poznat po Optički frekventni češalj
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (2005.)

Frekventni češaljUredi

 
Primjer frekventnog češlja.

Frekventni češalj je niz veoma uskih laserskih linija koje su u fazi i međusobno su udaljene jedan period ponavljanja.

Laserska spektroskopijaUredi

 Podrobniji članak o temi: Laserska spektroskopija

Laserska spektroskopija je spektroskopska tehnika u kojoj se kao izvor elektromagnetskoga zračenja koristi laser s kontinuirano promjenljivom valnom duljinom. Prednost je uporabe lasera velika gustoća energije po širini spektralne linije, monokromatičnost emitiranoga zračenja i paralelnost snopa, što spektroskopu s laserom daje velike prednosti pred spektroskopima koji koriste dio spektra izvora bijele svjetlosti. Najvažnije su i najčešće metode laserska spektroskopija zasićenja, laserska polarizacijska spektroskopija i dvofotonska laserska spektroskopija, kod kojih se uklanja Dopplerov učinak, prisutan kod svih drugih spektroskopskih metoda, pa se dobivaju vrlo uske spektralne linije, s pomoću kojih se može znatno točnije proučavati struktura tvari. Najčešće se koriste takozvani tekućinski laseri, kod kojih je aktivno sredstvo neka otopina organskog ili anorganskoga podrijetla, koji rade kontinuirano u vidljivom dijelu spektra, a potiču se na rad vidljivim i ultraljubičastim zračenjem organsko-ionskoga lasera, ili pak laserski sustavi kod kojih je aktivno sredstvo kristal safira dopiran titanijem (za valne duljine od 700 do 1000 nm).

IzvoriUredi

  1. Hall, John Lewis, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 14. travnja 2020.