Otvori glavni izbornik

Jozo Dumandžić

Ustaški ministar i emigrant

Jozo Dumandžić (Klobuk kraj Ljubuškoga, 11. ožujka 1900.Buenos Aires, 9. rujna 1977.), je bio hrvatski odvjetnik, ministar i političar. Bio je i jedan od tri ministra Vlade NDH iz Klobuka.

Jozo Dumandžić
Jozo Dumandžić
Rođenje 11. ožujka 1900.
Klobuk kraj Ljubuškog, Bosna i Hercegovina
Smrt 9. rujna 1977.
Buenos Aires, Argentina
Zanimanje pravnik, političar, ministar
Prethodnik Andrija Artuković
Nasljednik Pavao Canki
Politička stranka HOP (1956. - 1959.)
Vjera rimokatoličanstvo
Roditelji Ivan i Iva Dumandžić
Portal: Životopis

ŽivotopisUredi

Jozo je rođen u Klobuku 11. ožujka 1900. godine od oca Ivana Dumandžića i Ive rodj. Madunović.[1] Imao je starijeg brata Miju, koji je rođen 1897. i mlađeg Nikolu (1905.). Studirao je pravo u Zagrebu, gdje 1925. stječe doktorat prava. Imao je odvjetničku pisarnu zajedno sa Andrijom Artukovićem u Gospiću. Postao je član ustaške organizacije u 1932. godini, jer je bio jedan od organizatora Velebitskog ustanka. Nakon sloma akcije, bio je interniran i šest mjeseci zatvoren u Zagrebu, jer mu je zabranjen odlazak na ponovni rad u Lici. Godine 1933. otvara odvjetnički ured u Zagrebu, jer brani političke protivnike velikosrpskog režima pred Sudom za zaštitu države. Jedan je od najistaknutijih organizatora i prvaka domovinskog vodstva ustaškog pokreta. Suradnik je Slavka Kvaternika i sudionik proglašenja NDH[2].

Djelovanje u NDHUredi

Nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941. imenovan je gradonačelnikom Zagreba. 12. travnja postaje član hrvatskog državnog vodstva, a 16. travnja 1941. ministrom uručbe u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Od 30. lipnja 1941. do 10. listopada 1942. ministar je seljačkog gospodarstva, od 11. listopada 1942. do kraja do kraja travnja 1943. državni je vijećnik. Od 1. travnja 1943. do 25. kolovoza 1943. postaje ministar pravosuđa i bogoštovlja. Zbog bolesti je razriješen dužnosti 24. kolovoza 1943. i stavljen na raspolaganje Predsjedništvu Vlade u svojstvu državnog ministra. Umirovljen je u studenom 1943., ali je već 7. travnja 1944. imenovan državnim vijećnikom, a nakon smjenjivanja Ante Vokića imenovan je 30. kolovoza 1944. ministrom prometa i javnih radova. Sa skupinom ministara 6. svibnja 1945. odlazi iz Zagreba. Ipak nije sa drugim ministrima izručen jugoslavenskim vlastima, već je prebačen u saveznički logor Spittal. Iz logora je pušten u 1945. godini.

Poslijeratni životUredi

Od 1947. godine živi i djeluje u Buenos Airesu, gdje radi kao činovnik u ministarstvu javnih radova. u emigraciji blisko surađuje sa Antom Pavelićem, gdje sudjeluje u osnivaju Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Bio je predstavnik Hrvatskoga narodnog odbora za Argentinu. Umro je u Buenos Airesu 9. rujna 1977.

Vidi jošUredi

IzvoriUredi