Julije Drohobeczky
Julije Drohobeczky (Gany, kod Užhoroda, Ukrajina, 5. listopada 1853. − Strmac Pribićki kraj Krašića, 11. veljače 1934.), hrvatski grkokatolički biskup, politički i kulturni djelatnik, rusinske nacionalnosti,[1] veliki hrvatski domoljub i borac za hrvatski jezik.[2][3] Bio je predsjednik Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Zaredio se za svećenika 1870. godine. U Užhorodu bio je u biskupskoj kancelariji, a poslije profesor povijesti, pedagogije i glazbe, a potom i ravnatelj učiteljske škole te urednik i suradnik mađarskog časopisa Kelet (Istok).[4] Godine 1891. je izabran i potvrđen za biskupa Križevačke biskupije, a svečano je ustoličen 28. kolovoza 1892. u zagrebačkoj katedrali.[4][5]
Biskupsku dužnost je obnašao do 1917., kad se povukao. Istog je dana postavljen za naslovnog biskupa Polibota. Umro je 1934. kao biskup emeritus Križevačke biskupije. Posvetio je nadbiskupa Antala Pappa i biskupa Istvána Miklósyja, a asistirao je pri posvećenju biskupa Ivana Krstitelja Krapca.[5]
Srpski pravoslavci nisu s odobravanjem dočekali njegovo ustoličenje za biskupa, jer su zbog njegovih vizitacija (po Dalmaciji, Žumberku, Srijemu, Bačkoj) smatrali da time pokušava pounijatiti Srbe, a osobito su mu se velikosrbi i pravoslavni hijerarsi protivili jer se zauzimao za prava Grkokatoličke Crkve.[1] Ustoličenju su se protivili neki političari koji su bili oko lista Obzora, a nakon vizitacija napadali su ga u listovima Srbobranu, Zastavi, Narodnom glasniku i Novom vremenu. Napade je trpio i u Saboru (srp. zastupnik S. Popović), a razmjer napada dosegao je toliki opseg da je to bila tema njegove pastirske poslanice.[4] Biskupske je okružnice objavio u Hrvatskoj, Balkanu i Katoličkom listu.[4]
Problema je imao s nekatoličkim krugovima jer je bio protivnik latiniziranja obreda u liturgiji, kao i tome što su htjeli otežati grkokatoličkim svećenicima sklapanje braka. Ustrajao je u tome da se liturgiju Grkokatoličke Crkve u južnoslavenskim krajevima uvede živi narodni jezik. Radi toga eskalirao je stvar sve do pape Lava XIII. Problema s rimokatolicima imao je zbog istarskog sela Riemanja (župa Riemanje i Log u tršćansko-koparskoj biskupiji[6]) koje je htjelo prijeći na grčki obred radi staroslavenskog jezika u crkvi. Drohobeczky je radi toga putovao u Rim da bi to povoljno riješio.[4]
Radio je na razvijanju glazbene kulture u Hrvatskoj, osobito je njegovao crkvenoslavensko pjevanje, te je sredio zbirku crkvenoslavenskih napjeva Venac.[4] Bio je osnivač i predsjednik Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1893. do 1919. godine.[7] [2]
Bio je veliki umjetnički mecena, zaslužan za raskošnu obnovu križevačke katedrale Presvetog Trojstva koja je trajala od 1895. do 1897. godine.[1][8][9]
Osnovao je Julianum, internat za siromašnu mladež iz Zagore i Žumberka[1] i osnovao dušobrižničke centre za Rusine u Srijemu, Slavoniji, Podravini i Ukrajince u Bosni. Mnogo je radio i na unaprjeđenju stočarstva i poljodjelstva u okolici Križevaca i na biskupijskom imanju, zbog čega je upao u dug, što su političari i crkveni neistomišljenici jedva dočekali da ga maknu s mjesta biskupa.[4]
Zaslužan je za dolazak redovnica bazilijanki u Hrvatsku; prve redovnice bile su Hrvatice koje su išle u Ukrajinu u novicijat, a poslije se vratile u Križevce gdje su nastavile djelovati.[2]
Angažirao se je i u politici. Neprestano se sukobljavao s eksponentima velikomađarskog nacionalizma u Hrvatskoj Khuenom Héderváryjem i Istvanom Tiszom. U politici je bio neovisan, po okolnostima je bio član Hrvatsko - srpske koalicije 1906. do 1907. godine.[1] U ime hrvatske četrdesetorice dao je izjavu o Riječkoj rezoluciji, a iz Koalicije su ga izbacili zbog nastupa koji je bio u korist Kossuthove željezničke pragmatike.[4] Zbog čestih nesporazuma i sukoba s političarima i crkvenim uglednicima smijenjen je 1917. godine.
Zadnje je godine života doživio i policijska saslušavanja jer su ga sumnjičili za komunizam. Bio je bez prihoda te su mu prijatelji uspjeli izboriti mirovinu, koju je koristio za pomoć siromašnima i dovršenje kuće i kapelice.[4] Nikodim Milaš ga spominje u svojoj Autobiografiji.[10]
Pokopan je u križevačkoj katedrali u kripti.[1]
Izvori uredi
- ↑ a b c d e f Hrvatski leksikon, A-K, Naklada Leksikon, Zagreb, 1996., 1. izd., natuknica Julije Drohobeczky, str. 293.
- ↑ a b c Vlado Čutura: Žumberačka obitelj i molitva rodila biskupa, Glas Koncila, 28. lipnja 2009.
- ↑ Biskup Drohobecki i borba za hrvatski jezik, Križevci.net
- ↑ a b c d e f g h i Drohobeczky, Križevci.net
- ↑ a b Julije Drohobeczky, Catholic-hierarchy.org
- ↑ [1] [2], Narodna prosvjeta, Pula, 3/1908., str. 45.-46.
- ↑ Predsjednici od 1827., Hrvatski glazbeni zavod
- ↑ Grkokatolička katedrala Presvetog Trojstva Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), PutPodNoge
- ↑ Znameniti građani, Službene stranice Grada Križevaca
- ↑ Milaš, Nikodim. Autobiografija, pp.50 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 8. srpnja 2015.