Kalabić

KALABIĆ

Prezime Kalabić

Kalabići su se preselili iz grada Trepače, iz Nikšićkih rudina, u Drobnjak, kad su i ostali stanovnici. U Drobnjaku su naselili selo Mokro i okolicu. Nakon kratkog vremena podijelili su se u dvije skupine. Jedna skupina boravi u Mokri, a druga se nastanjuje na području Trepca, u Jezerima. Novo naseljeno mjesto zove se Trepčani, mjesto u kojem su živjeli njihovi preci prije preseljenja na Drobnjak.

Skupina Kalabić koja je ostala da živi u Mokru zadržala je svoje prezime, o čemu svjedoči jedan dokument kojim je Jaćim Petrović iz Mokra prodao zemlju samostanu Bijela, a Luka Kalabić iz Mokra potpisan je kao svjedok na ovom dokumentu (Lj. Stojanović: Stari srpski zapisi).

Poznato je da je obitelj Kalabić živjela u selu Klicevo kod Nikšića do kraja 18. stoljeća, a da se Miro sa sinom Vukom preselio u crnogorska brda gdje je bio istražen.

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, jer su bili pored ceste koja je prolazila kroz Drobnjak, Kalabići su bili izloženi stalnim napadima nikšićkih Turaka, od kojih su mnogi ubijeni i morali su se iseliti, obično u Bosnu. i Srbiju.

Od prezimena "Kalabić" granaju se mnoga prezimena, kao sto su: Junac,Poleksic,Radonjic,Stankovic,Kitaljevic,Piletic...

Luka Kalabić je zivio krajem 17. i pocetkom 18. stoljeca.Imao je 2 sina Vukana i Nikolu, Vukan je imao sina Dragića, koji je bio oženjen Poleksijom iz banjalučkog ognjenovskog bratstva. Dragić je umro rano i ostao je s maloljetnim sinom Markom, koji je Poleksić nazvan po majci Poleksiji. Marko je imao dva sina - Iliju i Joka. Marko Poleksić bio je poznati junak, koji se neprestano borio s Turcima u Nikšiću i ubijao mnoge. Jedna obitelj Kalabić živjela je u Kličevu kod Nikšića. Njihov starijesina, Mirko i sin Vuk preselili su se u Bjelopavliće po razoru Trebjese. Kako Vuk nije imao muško potomstvo, o porodici se istrazuje. Kalabići su emigrirali najčešće zbog turskog zuluma, u Bosnu i Srbiju. Sačuvali su svoja prezimena do danas

zanimljiva cinjenica:

Joko koji je porijeklom Kalabić rođen je oko 1854. godine i jedan je od najistaknutijih Drobnjaka svoga vremena. Pridružio se ustanku u Hercegovini čim je prva puška provalila u "jajose" Peka Pavlovića. Sudjelovao je u svim bitkama koje su se vodile u to vrijeme i istaknuo se kao izuzetno veliki junak u njima. Za svoju posebnu junačku izvrsnost i zasluge dobio je od princa Nikole zastavu koju je ponosno nosio u svim ratovima u kojima je Joko sudjelovao. Osim zastave, Joko je dobio i visoko odlikovanje, kojega je odlikovao ruski car Aleksandar II, "križ Đurđevska". Uz ovo odlikovanje, Joko je dobio zlatnu medalju i križ Danilo. Joko je tada dobio od ruke princa Nikole poklon i sablju s inicijalima Prinčeve i Jokove. Kasnije je Joko postavljen za kapetana kapetanije Drobnjacka i bio je jedan od najmlađih kapetana u Crnoj Gori. Također je nagrađen zlatnom medaljom za marljivu službu.

Joko se povukao 1914. godine i odmah se pridružio Uskočkom bataljonu, koji je ušao u rat koji su Crnogorci vodili protiv austro-ugarskih osvajača - Prvi svjetski rat. Sudjelovao je u borbama u istočnoj Bosni, oko Rumunjske, Glasinca i sandžačkog bojišta. U tim borbama Joko je ponosno nosio bojnu zastavu ispod koje je ranjen; odmah nakon zarastanja rana, pridružuje se ratnicima u bataljonu kojim je zapovijedao njegov sin Ljubo. U poznatoj Mojkovačkoj bitci Joko junački završava svoj život i time ispunjava želju da umre u ratu.