Standardni jezik
Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski, ruski ili islandski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim itd.[4]
Zašto dolazi do standardizacije jezikaUredi
Između jezično različitih regija ili jezično različitih slojeva društva postoje poteškoće u komunikaciji. Kad se takve poteškoće u komunikaciji žele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva za koje dotad nije bio karakterističan počinju ga koristiti.[5]
Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obvezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove uporabne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego „u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno“.[6]
Polifunkcionalnost standardnog jezikaUredi
Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[5]
Standardni jezik kodificiran je oblik jezika. U nekim lingvističkim tradicijama pojam standardni jezik koristi se kao sinonim termina "književni/literarni jezik" (npr. rus. literaturnyj jazyk, pl. język literacki), no u hrvatskoj lingvističkom području se ti pojmovi ne rabe kao sinonimi, iz dva razloga:
- u književnosti se ne upotrebljava samo standardni jezik, rabe se i dijalekti, žargoni i slično.
- standardni jezik nije u uporabi samo u književnosti, nego također i u znanosti, administraciji, medijima.[7]
U poljskoj tradiciji se termini język ogólny (opći jezik), język standardowy (standardni jezik) i język literacki (literarni jezik) često koriste kao sinonimi,[8][9] no naziv język literacki kao izraz za kodificirani oblik jezika smatra se zastarjelim i obično napušta u korist prva dva termina.[10]
Vidi jošUredi
IzvoriUredi
- ↑ Stedje, Astrid. 2001. Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde (njemački) 5. izdanje. Fink. München. str. 222. ISBN 3770525140. OCLC 491865109
- ↑ Daneš, František. 1988. Herausbildung und Reform von Standardsprachen. Ammon, Ulrich; Dittmar, Norbert; Mattheier, Klaus J. (ur.) (ur.). Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft 3.2 (njemački). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 1507. ISBN 3-11-011645-6. OCLC 639109991
- ↑ Lewandowski, Theodor. 1990. Linguistisches Wörterbuch. Uni-Taschenbücher. Bd. 1518 (njemački) 5. izd. izdanje. Quelle und Meyer. Heidelberg & Wiesbaden. str. 1096. ISBN 3494021732
- ↑ Clyne, Michael G. 1992. Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62 (engleski). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 4. veljače 2013.
- ↑ a b Kordić, Snježana. 2010. Jezik i nacionalizam (PDF). Rotulus Universitas. Durieux. Zagreb. str. 70, 73–74. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. Pristupljeno 7. travnja 2014.
- ↑ Hundt, Markus. 2005. Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen. Lenz, Friedrich; Schierholz, Stefan (ur.) (ur.). Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik. Stauffenburg Linguistik, Bd. 37 (njemački). Stauffenburg. Tübingen. str. 22. ISBN 3860577859
- ↑ Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Matica hrvatska. Zagreb. str. 15
- ↑ Ustna odmiana języka ogólnego. Współczesny język polski. Encyklopedia kultury polskiej XX wieku. 2. J. Bartmiński (red.). Wroctaw. 1993. str. 87 Nepoznati parametar
|author r=zanemaren (pomoć)CS1 održavanje: others (link) - ↑ język ogólny. Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. Pristupljeno 18. studenoga 2018.
- ↑ Mirosław Bańko. 23. lipnja 2003. język literacki. Poradnia językowa PWN. Pristupljeno 1. siječnja 2019.
Vanjske povezniceUredi
- Jezik Radoslav Katičić: O standardnom i književnom jeziku, sv. 56, br. 2, travanj 2009.
- O standardnom jeziku u Encyclopedia Britannica (engl.)