Standardni jezik

idiom koji stanovništvo koristi u svom javnom i formalnom diskursu; normirani jezik koji ima najmanje jednu standardnu varijantu, osim ostalih varijeteta; idiom koji je prošao proces standardizacije

Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski, ruski ili islandski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim itd.[4]

Uzroci standardizacije

uredi
Do standardizacije jezika dolazi kad se poteškoće u komunikaciji između jezično različitih regija i slojeva društva žele ukloniti. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva koji ga dotad nisu koristili pristaju preći na njega. Tako su u 19. stoljeću jezično različite kajkavska, čakavska i štokavska regija odlučile uzeti štokavski za nadregionalni jezik.
Citat Snježane Kordić[5] koji je bio ispisan kao eksponat na zidu Galerije na katu KIC-a u Zagrebu 2022. na izložbi "Jezik je virus" (kustos i umjetničko vodstvo: Emil Matešić).[6]

Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obvezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove uporabne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno.[7]

Polifunkcionalnost

uredi

Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[5]

Standardni jezik kodificiran je oblik jezika. U nekim lingvističkim tradicijama pojam standardni jezik koristi se kao sinonim termina književni/literarni jezik (npr. rus. literaturnyj jazyk, pl. język literacki), no u hrvatskoj lingvističkom području se ti pojmovi ne rabe kao sinonimi, iz dva razloga:

  • u književnosti se ne upotrebljava samo standardni jezik, rabe se i dijalekti, žargoni i slično.
  • standardni jezik nije u uporabi samo u književnosti, nego također i u znanosti, administraciji, medijima.[8]

U poljskoj tradiciji se termini język ogólny (opći jezik), język standardowy (standardni jezik) i język literacki (literarni jezik) često koriste kao sinonimi,[9][10] no naziv język literacki kao izraz za kodificirani oblik jezika smatra se zastarjelim i obično napušta u korist prva dva termina.[11]

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi
  1. Stedje, Astrid. 2001. Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde (njemački) 5. izdanje. Fink. München. str. 222. ISBN 3770525140. OCLC 491865109
  2. Daneš, František. 1988. Herausbildung und Reform von Standardsprachen. Ammon, Ulrich; Dittmar, Norbert; Mattheier, Klaus J. (ur.) (ur.). Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft 3.2 (njemački). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 1507. ISBN 3-11-011645-6. OCLC 639109991
  3. Lewandowski, Theodor. 1990. Linguistisches Wörterbuch. Uni-Taschenbücher. Bd. 1518 (njemački) 5. izd. izdanje. Quelle und Meyer. Heidelberg & Wiesbaden. str. 1096. ISBN 3494021732
  4. Clyne, Michael G. 1992. Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62 (engleski). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 4. veljače 2013.
  5. a b Kordić, Snježana. 2018. [1. izd. 2010] Zašto je potreban standardni jezik. Jezik i nacionalizam (PDF). Rotulus Universitas. Durieux. Zagreb. str. 70–74. doi:10.2139/ssrn.3467646. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. OL 15270636W. (CROSBI). (NSK). (KGZ). Pristupljeno 26. srpnja 2023.
  6. Video prezentacija izložbe "Jezik je virus" na YouTubeu
  7. Hundt, Markus. 2005. Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen. Lenz, Friedrich; Schierholz, Stefan (ur.) (ur.). Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik. Stauffenburg Linguistik, Bd. 37 (njemački). Stauffenburg. Tübingen. str. 22. ISBN 3860577859
  8. Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Matica hrvatska. Zagreb. str. 15
  9. K. Ozóg. 1993. Ustna odmiana języka ogólnego. Współczesny język polski. Encyklopedia kultury polskiej XX wieku. 2. J. Bartmiński (red.). Wroctaw. str. 87
  10. język ogólny. Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. studenoga 2018. Pristupljeno 18. studenoga 2018.
  11. Mirosław Bańko. 23. lipnja 2003. język literacki. Poradnia językowa PWN. Pristupljeno 1. siječnja 2019.

Vanjske poveznice

uredi