Standardni jezik

idiom koji stanovništvo koristi u svom javnom i formalnom diskursu; normirani jezik koji ima najmanje jednu standardnu varijantu, osim ostalih varijeteta; idiom koji je prošao proces standardizacije

Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski, ruski ili islandski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim itd.[4]

Zašto dolazi do standardizacije jezikaUredi

Između jezično različitih regija ili jezično različitih slojeva društva postoje poteškoće u komunikaciji. Kad se takve poteškoće u komunikaciji žele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva za koje dotad nije bio karakterističan počinju ga koristiti.[5]

Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obvezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove uporabne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego „u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno“.[6]

Polifunkcionalnost standardnog jezikaUredi

Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[5]

Standardni jezik kodificiran je oblik jezika. U nekim lingvističkim tradicijama pojam standardni jezik koristi se kao sinonim termina "književni/literarni jezik" (npr. rus. literaturnyj jazyk, pl. język literacki), no u hrvatskoj lingvističkom području se ti pojmovi ne rabe kao sinonimi, iz dva razloga:

  • u književnosti se ne upotrebljava samo standardni jezik, rabe se i dijalekti, žargoni i slično.
  • standardni jezik nije u uporabi samo u književnosti, nego također i u znanosti, administraciji, medijima.[7]

U poljskoj tradiciji se termini język ogólny (opći jezik), język standardowy (standardni jezik) i język literacki (literarni jezik) često koriste kao sinonimi,[8][9] no naziv język literacki kao izraz za kodificirani oblik jezika smatra se zastarjelim i obično napušta u korist prva dva termina.[10]

Vidi jošUredi

IzvoriUredi

  1. Stedje, Astrid (2001) (njemačkom). Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde (5. ed.). München: Fink. str. 222. ISBN 3770525140. OCLC 491865109 
  2. Daneš, František (1988). "Herausbildung und Reform von Standardsprachen". Unutar Ammon, Ulrich; Dittmar, Norbert; Mattheier, Klaus J. (ur.) (njemačkom). Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft 3.2. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 1507. ISBN 3-11-011645-6. OCLC 639109991 
  3. Lewandowski, Theodor (1990) (njemačkom). Linguistisches Wörterbuch. Uni-Taschenbücher. Bd. 1518 (5. izd. ed.). Heidelberg & Wiesbaden: Quelle und Meyer. str. 1096. ISBN 3494021732 
  4. Clyne, Michael G. (1992) (engleskom). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. http://books.google.hr/books?id=wawGFWNuHiwC&printsec=frontcover&hl=hr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false Pristupljeno 4. veljače 2013 
  5. 5,0 5,1 Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 70, 73-74. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf Pristupljeno 7. travnja 2014 
  6. Hundt, Markus (2005). "Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen". Unutar Lenz, Friedrich; Schierholz, Stefan (ur.) (njemačkom). Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik. Stauffenburg Linguistik, Bd. 37. Tübingen: Stauffenburg. str. 22. ISBN 3860577859 
  7. Brozović, Dalibor (1970). Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska. str. 15 
  8. "Ustna odmiana języka ogólnego". Współczesny język polski. 2. J. Bartmiński (red.). Wroctaw. 1993. str. 87 
  9. "język ogólny". Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. http://www.edupedia.pl/words/index/show/489204_slownik_terminow_gramatycznych-jzyk_oglny.html Pristupljeno 18. novembra 2018 
  10. Mirosław Bańko (23. lipnja 2003.). "język literacki". Poradnia językowa PWN. https://sjp.pwn.pl/poradnia/haslo/jezyk-literacki;3980.html Pristupljeno 1. siječnja 2019. 

Vanjske povezniceUredi