Kritičko čitanje

Kritičko čitanje oblik je jezične analize koja propituje postavljene tvrdnje, potporne točke i moguće protuargumente. Sastavni dio kritičkog čitanja je sposobnost reinterpretacije i rekonstrukcije radi bolje jasnoće i čitljivosti pročitanog sadržaja. Identifikacija mogućih nejasnoća i nedostataka u autorovu rasuđivanju, uz sposobnost da se opsežno obrađuju je vrlo bitna za ovaj proces. Kritičko čitanje, slično akademskom pisanju, zahtijeva povezivanje dokaznih točaka s odgovarajućim argumentima:

Kao što priznaju mnogi znanstvenici i rječnici,

"…priča ima onoliko verzija koliko ima čitatelja. Svatko uzima ono što hoće i izmjenjuje ih po svojoj mjeri. Netko uzima samo dio priče dok ostatak odbacuje, neki ju iscrpljuju kroz svoju mrežu predrasuda dok je neki boje svojim vlastitim užitkom."
— John Steinbeck, The Winter of Our Discontent (1961)

Ne postoji jednostavan odnos između tih razina. Kao "hermetički krug", razumijevanje pojedinih riječi ovisi o razumijevanju teksta kao cjeline (kao i kulture u kojoj je tekst proizveden) i obratno: tekst se ne može razumijeti ako se ne razumiju riječi unutar teksta.

Kritičko čitanje danog teksta podrazumijeva kritičko ispitivanje pojmova koji se koriste, kao i čvrstoće argumenata, vrijednosti i relevantnosti pretpostavki i tradicija na kojima se tekst zasniva.

"Čitanje između linija" je sposobnost otkrivanja relevantnih poruka i pristranosti.

Simptomatsko čitanjeUredi

Thurston (1993, str.638) uvodi koncept "simptomatskog čitanja" "Simptomatsko čitanje se koristi u književnoj kritici kao sredstvo analize prisustva ideologije u književnim tekstovima. Francuski marksisti filozofi Louis Althusser i Etienne Balibar razvijaju tehniku simptomatskog čitanja u Reading Capital". Dorfman i Mattelart kasnije koriste simptomatsko čitanje kao sredstvo analize prisutnosti imperijalističke ideologije u Disneyevim slikovnicama.

Međusobna priroda čitanja i pisanjaUredi

Kada čitate, morate tražiti informacije i suočeni ste s različitim pogledima koji vas prisiljavaju da razmatrate svoju poziciju. U tom procesu, čitatelj se pretvara u "pisca", bez obzira je li piše ili objavljuje vlastite ideje.

Čitanje i pisanje su međusobni procesi, čitanje je aktivan proces i najbolji način učenja kritičkog čitanja je vježbanjem akademskog pisanja.

Bazerman (1994) piše o aktivnoj ulozi čitatelja i primjedbe (p. 23): "Lijek za stvarnu dosadu je pronalaženje naprednije knjige o temi, jedini lijek za pseudo-dosadu je potpuna uključenost u knjigu pred sobom". Bazermanova knjiga koristi napredna teorijska znanja znanstvenih istraživanja, dokumenata i njihovih sastava. Na primjer, poglavlje 6 govori o "Prepoznavanju brojnih glasova unutar teksta". Dani praktični savjeti bazirani su na tekstualnoj teoriji (Mikhail Bakhtin i Julia Kristeva). Poglavlje 8 je nazvano "Procjena knjige kao cjeline: Pregled knjige", a prvi naslov je "knjige kao alat".

Epistemološka pitanjaUredi

Kritičko čitanje se uglavnom odnosi na epistemološka pitanja. Hermeneutika (npr. Verzija koju je razvio Hans-Georg Gadamer) prikazuje da način čitanja i tumačenja tekstova ovisi o našem "predrazumijevanju" i "predrasudama". Ljudsko znanje je uvijek interpretativno pojašnjenje svijeta, a ne čista teorija. Hermeneutika se stoga može shvatiti kao teorija o kritičkom čitanju. Ovo polje je do nedavno bilo povezano s humanističkim znanostima, a ne znanošću. Situacija se promijenila kada je Thomas Samuel Kuhn objavio svoju knjigu (1962) Struktura znanstvenih revolucija, koja se može smatrati kao hermeneutskim tumačenjem znanosti jer zamišlja znanstvenike pod kontrolom pretpostavki koje su povijesno ugrađene i jezične paradigme koje usmjeravaju konceptualizaciju te istraživanja njihovih studija. Znanstvene revolucije impliciraju da jedna paradigma zamjenjuje drugu i uvodi novi skup teorija, pristupa i definicija. Prema Mallery; Hurwitz i Duffy (1992) pojam paradigme usmjerenoj na znanstvenoj zajednici je analogna Gadamerovom pojmu lingvistički kodirane društvene tradicije. Na taj način hermeneutika izaziva pozitivizam da znanost može sakupiti objektivne činjenice. Promatranja se stvaraju na pozadini teorijskih pretpostavki: ovisne su o teoriji.

Zaključno, kritičko čitanje nije nešto što svaki učenjak može činiti. Način na koji čitamo djelomično određuje intelektualne tradicije koje su oblikovale naša uvjerenja i razmišljanja. Općenito čitamo radove unutar vlastite kulture ili tradicije mane kritički u odnosu na čitanje radova iz drugih tradicija ili "paradigmi".

Poznati primjerUredi

Psiholog Cyril Burt poznat po svojim studijama o utjecaju nasljednosti na inteligenciju. Nedugo nakon smrti, njegova studija o nasljeđivanju i inteligenciji dovodi do nezadovoljstva nakon što su se pojavili dokazi koji ukazuju na krivotvorenje podataka istraživanja. Tuckerov rad (1994.) prikazuje kako se "kritičko čitanje" provodilo u otkrivanju krivotvorenih podataka, kao i u mnogim poznatim "ne kritičkim čitanjima" Burtovih radova od strane psihologa. Tucker prikazuje da su priznati stručnjaci iz područja istraživanja inteligencije slijepo prihvatili istraživanje, iako ono nije imalo znanstvene vrijednosti i vjerojatno je lažirano. Htjeli su vjerovati da je IQ nasljedan i smatrali su da nekritičke empirijske tvrdnje podupiru to gledište. Ovaj rad pokazuje kako se kritičko čitanje (i suprotno) može odnositi na uvjerenja, kao i na interese i strukture moći.


Također pogledajteUredi


IzvoriUredi

  • Althusser, Louis & Balibar, Étienne (1970). Reading Capital. Translated by Ben Brewster. London: New Left Books.
  • Bazerman, Charles (1994). The Informed Writer: Using Sources in the Disciplines. 5 edition. Houghton Mifflin Company.
  • Brody, Roberta (2008). The Problem of Information Naïveté. Journal of the American Society for Information Science and Technology, 59(7), 1124–1127.
  • Dorfman, Ariel & Mattelart, Armand (1971). Para Leer al Pato Donald. Valparaíso, Chile: Ediciones Universitarias de Valparaíso. English translation: Dorfman, Ariel & Mattelart, Armand (1973). How to Read Donald Duck. Imperialist Ideology in the Disney Comic. New York: International General.
  • Eco, Umberto (1992). Interpretation and overinterpretation. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Ekegren, P. (1999). The Reading of Theoretical Texts. A Critique of Criticism in the Social Sciences. London: Routledge. (Routledge Studies in Social and Political Thought, 19).
  • Halpern, D.F. (2003), Thought & Knowledge: An Introduction to Critical Thinking, 4th ed., Lawrence Erlbaum Associates, Mahwah, NJ.
  • Kuhn, T. S. (1962, 1970). The Structure of Scientific Revolutions. Chicago, IL: University of Chicago Press.
  • Mallery, J. C.; Hurwitz, R. & Duffy, G. (1992). Hermeneutics. IN: Encyclopedia of Artificial Intelligence. Vol. 1-2. 2nd ed. Ed. by S.C. Shapiro (Vol 1, pp. 596–611). New York: John Wiley & Sons.
  • Riegelman, Richard K. (2004). Studying a Study and Testing a Test: How to Read the Medical Evidence. 5th ed. Philadelphia, PA: Lippincott Williams & Wilkins.
  • Slife, Brent D. & Williams, R. N. (1995). What's behind the research? Discovering hidden assumptions in the behavioral sciences. Thousand Oaks, CA: Sage Publications. ("A Consumers Guide to the Behavioral Sciences").
  • Thurston, John (1993). Symptomatic reading. IN: Encyclopedia of contemporary literary theory: Approaches, scholars, terms. Ed. by Irena R. Makaryk. Toronto: University of Toronto Press. (P. 638).
  • Tucker, William H. (1994). Facts and fiction in the discovery of Sir Cyril Burt's flaws. Journal of the History of the Behavioral Sciences, 30, 335-347.

Vanjske povezniceUredi